Petar Milić Periša, Stoljeća čekanja, K. Krešimir, Zagreb – Mostar, 2005.
Struji hrvatskog pjesništva, još uvijek bez imena, nastaloj u i poslije Domovinskog rata punim plućima zacijelo pripada i Petar Milić. To je nova hrvatska samosvijest, pokušaj dostojanstveno stati uz bok drugih, uz bok događanja oko nas. Nije lagano, jedni nas još nisu prepoznali, drugi nastoje spriječiti ostvarivanje našega prava po svim poveljama UN i drugih vodećih ustanova. Prijatelji nas primaju otvorenih ruku i žele da naš hod prema našem mjestu što prije završi. Ustrajemo li u svojim naporima jednoga će dana ova naša književnost biti, ako ne veliki doprinos, onda barem velika zanimljivost u europskoj književnosti. Vodili smo nametnuti nam rat i u njemu pobijedili unatoč nesmiljenim otporima raznoraznih sila. Budućnost pripada onome tko joj se bude najviše radovao.
Gonjen ovakvim i sličnim razmišljanjima Milić se u zbirci neprestano propitkuje o svojoj ulozi i o ulozi svih nas u ovim događajima. Nedobronamjerni će reći da je popustio političkom živcu u sebi, dobronamjerni da kuša biti odgovoran u ova nepravedno teška i mutna vremena. Ipak, s onu stranu osobnih uvjerenja, treba potvrditi da nam Milić kuša podastrijeti čitljiv, čovjekoljubiv, domoljubiv i vjerskoljubiv pjesnički tekst. Ujedno su to odrednice koje označuju pjesnike nove, bezimene struje hrvatskog pjesništva. Naslanjaju se na ono u hrvatskom i svakom drugom čovjeku što je sadržano u programima europskih pučkih stranaka (budimo malo politični). Traže slobodu za sebe i žele je pružiti i drugima. Ne žele robovati ničijim probicima, postajati nečiji izvršitelji suludih nauma, već odgovorni stvaratelji jednoga drugačijeg, boljeg svijeta zasnovanog na svijesti o sebi i o svojim pogrješkama. Oni što se vole nazivati lijevima mršte se na ovo, ali...
Sam naslov zbirke bjelodano otkriva o čemu će se u njoj govoriti. Na tragu domoljubnih pučkih misli izražava kob hrvatske povijesti. Jedna čežnja stoljećima čeka oživotvoriti se, zakucati na svjetsku povijest i postati njezin neizostavan i važan član. Prva dva poglavlja, »Stoljeće čekanja« i »Nekada«, neprestano o tome govore. Pjesnik nastoji odgovoriti na teška pitanja iz prošlosti koja su do nas došla u obliku potrebe jednom konačno odgovoriti na njih i stvoriti novu sadašnjost i budućnost. Pjesnik je pritom prkosan i pun nade. Čujmo što kaže u prvoj donesenoj pjesmi »Uzavrela krv«: »davnine su iznjedrile/ materinsko mlijeko/ sinova hrvatskih/ dok hraniteljica naša/ uspavljujući djecu svoju/ obuzeta majčinstvom/ zaboravlja/ uzavrelu krv/ junaka stoljetnih/ što će znati/ u svim vremenima/ i pokriti/ i otkriti/ i bljesak bljesnuti/ i vijek vječiti« Očito, pjesnik je uvjerenja da ništa nije gotovo dok to stvarno ne bude, da u našoj povijesti postoje veličine i vrijednosti kojih se neprestano treba sjećati. Desničar, nema što, rekli bi u našim ovisnim javnim glasilima. A mi bismo valjda rekli da samo kuša doći do srži u svome narodnom biću. Vjerujem da to nije sramotno i da to još nije zabranjeno kao u nedavna, zlosretna komunistička vremena.
Trećim poglavljem Milić stišava svoj govor o suvremenim hrvatskim društvenim događajima, a počinje se više propitkivati kao čovjek o svome stavu i o stavu drugih. To bi poglavlje moglo čak stajati i kao zasebna pjesma. I grafički je, naime, tako ostvareno. Naslov stoji samo na početku, a sve ostale pjesme ili dijelovi, bez naslova su i počinju s »mogu sve.../ osim/ ...« Postupkom protimbe pjesnik ostvaruje zaplet u književnom izričaju, koji inače ne traži nužno zaplet. No, to doprinosi boljoj čitateljskoj prihvaćenosti pjesme. Navedimo neke stihove: »mogu sve zamračiti/ osim/ moći/ stalnog motrenja/ neznanih/ razboritih umovanja/ i za težom/ i za ravnotežom/ preinaka/ koje vrijeđaju/ štiva istine ... Ovakvim stihovima Milić nas uvodi u pjesnički govor u četvrtom poglavlju koji nam izgleda bliz svetopisamskom govoru u mudrosnim knjigama ili govoru jednoga Halila Džubrana koji potječe iz krajeva gdje se oblikovavalo Sveto pismo. Može se spomenuti i fra Janko Bubalo sa svojim svetopisamsko-današnjim govorom. U čovjeku, dakle, postoje i prostori u koja se može i treba skloniti nakon svakodnevnih gladijatorskih borbi u areni. Tu on prikuplja snagu, sprema se i umno i tjelesno za nove napore u postizanju pravednih ciljeva. »ne zaboravi/ djela vlastitog života/ životne stilove/ ostavi po strani/ nemoj gledati izvan/ gledaj u sebe sama/ i u obitavanju/ i u spoznavanju/ i u objavljivanju ...« (Trebat će) Tko će moći izdržati težinu novih zadaća? Onaj tko se usudi shvaćati šire nego što se to činilo do sada, tko uspije zanemariti razlike, tko se otvori obnovljenim načinima sukladnosti, tko prihvati sve što dolazi, tko... Ima toga kod Milića mnogo. Njegovo propitkivanje nezaustavljivo ide naprijed.
Pjesme nemaju velikih slova ni ikakvih rečeničnih znakova. Ne znam hoće li takav način pisanja biti općenito svojstven pjesnicima u novoj, trenutno bezimenoj struji hrvatskog pjesništva? To ćemo tek vidjeti. Milić je ostvario svoje pjesme suvremenim književnim jezikom; neki budući teoretičari književnosti bavit će se njihovim što jasnijim svrstavanjima. Uspio je to postići unatoč »nezahvalnosti« teme. Domoljubno, čovjekoljubno i vjerskoljubno, nastoje nam, naime, nametnuti kao nešto što pripada u duboku prošlost. Oni bi se samo igrali jezičnim mogućnostima. Onaj tko se usudi zaključivati reći će da najvjerojatnije nemaju što reći. Poruka bi uvijek trebala biti glavna, a igra je tek samo dokaz nečije dosegnute zrelosti. Milić ne ide njihovim putovima, on odgovorno prilazi svojoj zadaći.
U skladu s iznesenim mogli bismo zaključiti da je ovo pojmovno, a ne izrazito slikovno pjesništvo. Pjesnik je svoj napor usredotočio prema bistrenju pojmova koji se svakodnevno pojavljuju oko nas. Puno je postigao na tom polju, ali će i njemu i sličnima trebati još puno napora da se sve to dovede do kraja. Nadajmo se da ne će odustati.
Miljenko Stojić
Petar Milić Periša, Stoljeća čekanja, K. Krešimir, Zagreb – Mostar, 2005.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 23. siječnja 2006., 21.00 – 21.45.