Darko Juka, Usud tišine, Gral, Široki Brijeg, 2005.

Teško je ploviti. Dobro to znaju mornari sa širokih mora, ali unatoč tome i nadalje plove. Znaju to i pjesnici, samo je njihova plovidba nešto drugačijim valovima. No, i ona je zahtjevna i traži usredotočenje. Kako se u svemu tomu snalazi pjesnik i novinar Darko Juka?

Napisao je još jednu zbirku pjesama. Zbirka »Sjetni tragovi« izišla je, naime, 2003. u vlastitoj nakladi. Nije promijenio smjer svoje plovidbe, jedino je ona postala žešćom i prepoznatljivijom. Promatra svijet oko sebe i traži odgovore na razna iskrsla pitanja. A taj svijet nije jednoznačan, lako shvatljiv. Juka mu se ne predaje bespomoćno. Kuša ga pripitomiti, učiniti svojim. Naravno da to nije lako, da se u čovjekovu dušu zbog svega viđenog i proživljenog zna uvući sjeta i pitanje kamo sada. U Jukinom pjesništvu oni se neprestano vraćaju. On se neprestano trza i tako nastaje pjesma za pjesmom. Svakako je to jedan od razloga zbog čega svoje pjesme označava mjestom i nadnevkom nastajanja. Doživljava ih kao svoj osobni, lirski dnevnik. Hoće li tako činiti i u budućnosti, vidjet ćemo. Književna plovidba ima svoje zakone i zahtijeva da se ponekada nečega i odreknemo, odnosno da krenemo utabanijim putom. Svakako nije ovo govor da Juka prestane biti osoban, tada ne bi bilo ni pjesme, nego samo razmišljanje o tomu da u onomu što se naziva književnost postoji ne samo pisac, već i čitatelj.

U Jukinom pjesništvu prepoznaje se ponekad ono što je čitao. Zagolica ga neka misao, pa je kuša obraditi na samo sebi svojstven način. No, rabi ne samo određenu misao, već, rekao bih tako, i ugođaj. Najočitiji su primjer za to pjesme s »domaćim ugođajem«. Sve pršti od vina, bukare, ljubavi prema zavičaju. Ponekada to ide i na uštrb onoga književnoga, ali zacijelo predstavlja zanimljivu tvar iz koje se mogu iscijediti dobre, čitljive pjesme. Jukine su sve pjesme takve. Može ih netko voljeti ili ne, ali će ih svakako razumjeti. Na tragu je to ponovnog vraćanja dostojanstva hrvatskom pjesništvu u posljednje vrijeme. Zlosretna komunistička neman bila se uplela i u književnost, pjesnici nisu mogli govoriti o onome što osjećaju pa su bježali u zatvorenost. Nakon Domovinskog rata to više nije potrebno. Juka i ostali mladi pjesnici imaju zadatak hrvatsko pjesništvo upraviti onim putovima koji su u skladu s gibanjima u njihovom narodu i u svijetu općenito. Valjda će biti slobodni, valjda nas ponovno neće okovati u neku neprirodnu tvorevinu!

Od svih motiva koje Juka rabi u svom pjesništvu najnazočnija je ljubav. Nije ni čudo, najprije mu je se »razračunati« s tim temeljnim ljudskim osjećajem. Imat će to posljedica i na sve ostalo u njemu. No, ljubav je mnogostruka u svojoj pojavnosti. Kod Juke za sada preteže ona tjelesna. Mislim da je to i pod utjecajem društva u kojemu živimo. Ono premalo polaže na povezanost dvoje ljudi. A tek je to ono bitno, ono što drugačijim bojama boji naše dane. Osjeća to Juka, pa traga za onom koja će ga razumjeti, učiniti više čovjekom. Nije lako stići do toga, čovjek se ponekada i razočara, ali treba ustrajati. Juka, barem po pjesmama, ustrajava.

Svakako ne smijemo zanemariti Jukin domoljubni naboj. Ja bih rekao da je možda jači i od onoga ljubavnoga. Njemu ne treba dokazivati tko je i što je, njemu je to savršeno jasno. Pati i raduje se sa svojom domovinom, htio bi joj dati veći životni zamah. Nije to uvijek lako. Mnogi stoje pred njom kao nezaslužena prepreka i nije ju tako lagano maknuti. Ali, Juka ne malakše i ne očajava. Dovoljno se samo prisjetiti naslova ovoga ciklusa: Prkos nepokorena stijega. Sliči dragovoljcima na početku rata. Nitko im ne upućuje poziv, ali oni odlaze. Poziv im je uputila domovina i to je njima dosta. Rano je još govoriti da će ovo Jukino pjesništvo uzdrmati pospane hrvatske književne glave. Dok ne stigne do njih, usput će ojačati glave pučanstva. Oni u Juki prepoznaju nekoga svoga, nekoga tko ne izdaje bitne životne stvari. Najbolje se to očitovalo kroz njegove novinarske tekstove. Samo takvi stavovi uvjet su opstanka i ništa više. Puk to oduvijek zna, a inteligencija kako joj se posreći.

Zbilja, kamo plovi hrvatska književnost? Nije tako lagano naširoko odgovarati na to u prikazu knjige jednoga mladog hrvatskog pjesnika. Ipak je potrebno reći da plovi prema svome pročišćenju. Srušio se jedan svijet koji nas je pritiskao, sada se moramo upeti proniknuti u novi koji je pred nama. Hrvatska se književnost, dakle, otisnula prema novim vidicima. Tamo će stići samo oni najhrabriji i najuporniji. Baš će biti zanimljivo čitati jednoga dana njihova imena. Hoće li Jukino ime biti među njima?

Juka se kuša otisnuti širokim književnim morem. Mislim da će ova druga zbirka biti prijelomna. Ostaviti mu je sve uočene nedostatke, izbrusiti stavove i nezaustavljivo krenuti naprijed. Zbog toga nije nužno da ta treća zbirka iziđe vrlo brzo. Važno je da to bude zbirka konačnog uobličavanja pjesnika naviještenog u ove dvije. Sve je potrebno tu, samo je pitanje hoće li pjesnik izabrati baš taj put. A zašto ga ne bi izabrao? Kroz prve dvije zbirke pokazalo se da je to dobar put i da ga potpuno treba preuzeti kao svoga. Napadi će doći, prirodno je to. Doći će, bilo koji da se put uzme. Uvijek će nekome taj put biti tuđ.

U ovoj zbirci Juka objavljuje i jednu svoju pjesničku prozu. Ispovjedne je naravi. Pjesnik promišlja sebe i svijet oko sebe. Traži svoju osobnost. Pritom prolazi kroz razna stanja. Dok se nalazi u onima koja nisu baš najprihvatljivija, ljudi iza zastora pokazuju na njega. I to ga smeta. Kao da kroz to govori da bi u tomu trenutku radije prijateljsku ruku, nekoga tko će mu udahnuti smisao daljnjeg življenja. Ovakav stav provlači se i kroz čitavu zbirku. Pjesnik traži iskrenost i hoće da ga ona vodi kroz život. Griješi li? Ako odgovorimo u duhu vremena, griješi itekako. Tko je danas to vidio. Međutim, samo će takvi preživjeti, a ostale će zamesti životni vjetar. Mudro je ne pokušavati odgonetnuti je li baš tako, odnosno mudro je napregnuti snage i krenuti pravim putom. Popuštanje nagonima odvest će nas u propast.

Juki svakako treba zaželjeti dobru plovidbu. Ovom svojom knjigom dokazao je da je ušao u svijet hrvatskog pjesništva, a ne da je samo slučajno zalutao. Već je, a i bit će, nadamo se, još veće osvježenje tom hrvatskom pjesništvu. Barka je otisnuta. Luka je željno čeka.

Miljenko Stojić

Darko Juka, Usud tišine, Gral, Široki Brijeg, 2005.; Predstavljanje u Mostaru, Dom Hercega Stjepana Kosače, 2. prosinca 2005.; Predstavljanje u Širokom Brijegu, Kino dvorana, 3. veljače 2006.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 6. ožujka 2006., 21.00 – 21.45.