Borislav Arapović, Gog i Magog hrvatski, Naklada DHK HB, Mostar, 2004.
Pročitao sam dosta toga od dobrih napisanih knjiga o Domovinskom ratu. No, nigdje nisam naišao na tako žestoko izraženu hrvatsku muku kao u Arapovićevoj knjizi Gog i Magog hrvatski. Ponekada ju je zbog toga teško čitati, želudac jednostavno ne može podnijeti sav taj užas. Ipak, nije to na način današnjeg pisanja gdje je muka, izlijevanje zla svrha sama po sebi. Arapović kao da svjetlom svoje svjetiljke obasjava zlo da bi bilo manje strašno, da bi zbog pokazane rugobe privlačilo manje ljudi.
Ovakvom dojmu pridonosi poseban Arapovićev način pisanja u većini novela u knjizi. Ne zna se gdje rečenice počinju, a gdje završavaju, riječi teku kao slijed misli, bremenite sadržajem, neuhvatljive poput vremena. Počesto svojim izgovorom oponašaju neku sliku. Na taj način čitatelj je i nehotice uvučen u samu srž zbivanja. Ne osjeća, naime, da zajedno s piscem stoji negdje po strani, već se i sam pretvara u žrtvu. Najbolji primjer za ovo je prva novela u knjizi pod naslovom Bršljan. Slijedi je zacijelo Gimnazijalka Ivana. U jednome trenutku nađemo se u razmišljanju da trebamo uletjeti i jednostavno rasprpati svo to događanje. A pred nama je samo bijeli list papira s crnim slovima!
Radnja novela zbiva se u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i po još nekim krajevima u bijelom svijetu kamo su rat, komunizam i drugi povijesni usudi rastjerali Hrvate. Ne govori se mnogo o drugima, nego se samo kuša pobijediti tu povijesnu crnu hrvatsku muku. Arapović kao da je uzima na dlan i provjerava joj snagu, oštrinu. Postupa na način filmova Zrinka Ogreste. Čini ti se sve je crno, sve je propalo, a ono se negdje tamo ukazuje nada. Hrvatska je muka pobijeđena, može se uzdignute glave naprijed.
U tom hrvanju s mukom neprijatelj ipak nije ocrtan bojama mržnje. To je ona zanimljiva nit koja se proteže iz hrvatske knjige u knjigu o Domovinskom ratu. Na trenutak nam bude žao tih neprijatelja, čudimo se kako su mogli pasti tako nisko. Arapović to, za razliku od nekih drugih, ne istražuje, zadovoljava se time da nam pokaže njihovu zloću. To je njegov odgovor o muci njegova naroda. Postupa potpuno iskreno i potpuno zauzeto. Njegov je narod napadnut i on ne može stajati po strani. Čak ponegdje govori kako ga je stid što sve samo zapisuje, a ne bori se zajedno s drugima. Uzalud opravdan razlog. Muka naroda vrišti do neba i ne može je se ne čuti.
O čemu ja ovo? O piscu koji vjeruje u domovinu, u sebe, u svoje. Čitam u novinama pohvalu jednome drugome piscu. Kažu da je dobro da je ono što je pisao po novinama skupio u knjigu. Još se bolje može vidjeti njegova oštrina, njegova britkost, njegovo hrvanje sa svakodnevnim lošim pojavama u društvu. Još sam jedanput pročitao ime: ne, oči me ne varaju, to je onaj pisac kojega poznajem, ali drugačije nego Arapovića. Ukratko, nikada nije napisao nešto ovakvo kao Arapović, nikada nije progovorio o onome što on opisuje. Rekao bih, još jedna muka hrvatskome narodu. Ponovno se bojevi biju, ali sada nekim drugim sredstvima. Hrvatski narod ne smije uzmaći, budući da će teško dobiti drugu priliku.
Spomenuo sam novelu Bršljan. Opisuje hod u mimohodu ljudi stjeranih kao stoka. Progonitelji ih tako i doživljavaju. Oni, pak, samo gledaju kako preživjeti, nadajući se da se ipak ne će dogoditi ono što im se čini da će biti. Povijest je na kraju zabilježila da su ih jednoga dana, njih 88, našli zakopane na smetlištu. Pobili su ih bez razlike. Tu je i dječak koji prodaje igračke da bi preživio on i tko zna tko još. Granate svakodnevno padaju, pokapanja se vrše kao na tekućoj vrpci u svako vrijeme i na svakom mjestu. Došao je jednoga dana red i na dječaka. Prodavač oružja jednako dobro trguje s obje strane. One koji se brane opskrbljuje neprobojnim sredstvima, a one koji napadaju sredstvima koja mogu probiti ona neprobojna. Posao je posao, kažu trgovci koji su bezdušni. U tuđem dalekom svijetu gdje se ne ratuje ljudi jednako umiru nesretno i sami. Razlog: otuđenost koja vlada. Ni slavlja Božića ne protječu mirno. Granate padaju i na crkvu i ubijaju sve što stignu. Bojovnici se pokapaju, drugi prekaljeni vojnici na svoj izvoran način raspravljaju o ratu, svijetu, svemu. Njima je sve ravno, mišlju prodiru do u dubinu. Izbjeglica u liku djevojčice zavedena je u tuđem svijetu, bez svoje krivnje. Hrvati su se još davno tukli po Europi, ali za tuđe probitke. Profesor historije ne dopušta gimnazijalki Ivani studirati povijest. Šalje je u grob. Nakon obavljena zadatka na poznatu mjestu, prolupaš, izgubiš se barem na trenutak. On je otišao dragovoljno u rat, ranjen je, sveli ga na prosjački štap; on je, naprotiv, dragovoljno otišao u tuđinu, obogatio se, sveli ga na uzor u društvu.
Oponašajući u blijedim crtama Arapovićevo pismo kušao sam iznijeti ono o čemu se u knjizi radi. Dotaknuti su mnogi vidovi hrvatske suvremene muke. Arapović nije pisac koji do u beskraj slijedi samo jednu misao vodilju. Kuša tražiti istinu na raznim stranama. Fukare ga zanimaju samo utoliko da im može reći da su fukare i ništa više. Ne želi u društvu s njima zaboravljati na sve ono što se zadnjih godina događalo s njegovim narodom. Dok ide tuđim dalekim svijetom, sjeća se tko je i što je. Ne će zbog toga dobiti neku od razvikanih nagrada, ali hoće dobiti priznanje svoga naroda. Zar je to malo ili bezvrijedno?
Arapović naglašava da su susjedi oni koji čine sva nabrojana zla. Odmetnuli su se u napadače preko noći, skrivećki. To znači da su već odavno nešto takvo spremali. Odatle mu namisao da knjizi dadne naslov Gog i Magog hrvatski. Sve je to za njega bijedno i jadno. Ne ide mu u glavu kako se te usijane glave ne mogu već jedanput dosjetiti da moramo živjeti kao dobri, istinski susjedi. Svi oni koji nas huškaju jedni na druge samo su naši zatornici i ništa više.
Uz novele u knjizi su navedene i pjesme koje se odnose na događaje iz Domovinskog rata. Unatoč tome što progovaraju o istome i u istom tonu, nisam pristalica da se ovako miješaju književne vrste. Bolje je imati jednu knjigu novela i jednu knjigu pjesama, a ne neki križanac između toga. Ipak, ovo ne umanjuje snagu Arapovićeva pisanja. Riječ je samo o prilazu književnoj tvari.
Dobro je pročitati Arapovićevu knjigu. Ne bi se samo u njoj trebalo tražiti razloga za napad na onu drugu stranu. Radije u njoj treba tražiti razloge da od toga odustanemo. Netko mora biti nositelj drugačijega ponašanja. Naravno da to ne će isključivati njegovu spremnost na sve. Hrvatski pisci imaju zadaću pomoći svome narodu u tome, a ne još mu se rugati i tako doprinositi muci kroz koju je prošao i kroz koju prolazi. Književnost je zrcalo ličnosti i stvarnosti. Arapović to dobro zna.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. kolovoza 2004., 21.00 – 21.45