Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Svetinka, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

Zanimljiva šutnja prati najnoviju Araličinu knjigu »Svetinka«, odnosno nastavak Sebastijanovih priča »Ambre« i »Fukare«. Dok su prve dvije nemilice napadali, razvlačili, o potonjoj uglavnom šute. Ponetko se javi, onako iz prikrajka, i to je sve. A »Svetinka« nije nimalo lošiji roman s ključem od prethodna dva, dapače. O čemu je, dakle, riječ? Upravo je o tome riječ! Neovisni prosuditelji govore o Aralici kao i prije, kao i o drugima, stručno i pošteno. Oni drugi?

»Svetinka« kao roman nemilosrdno zasijeca u svijest i podsvijest mnogih u hrvatskom društvu. Svetinka kao ličnost odražava suvremenu hrvatsku tragediju. Nemoguće je postalo mogućim, jednome narodu uništavali su dušu, iz dana u dan. Radili su mu to ne neki tuđinci, bilo bi to lakše, već njegovi, zbog toga je sve i bilo teže. Utjeha može biti jedino u tome što se to nije događalo samo hrvatskom narodu. Bilo ih je još istočnije od ozemlja hrvatskoga naroda, a ima ih i sada, na nekim drugim stranama svijeta, srećom samo još preostalih. Slobodoljubivi svijet namjesto da se bori protiv te nemani, odredio joj je područje gdje može iskazati svoju opaku narav. Svetinka, obični pojedinac iz puka, sve je to morala preturiti preko glave. Uspjela je i otišla s ovoga svijeta kao veličina, junakinja iz nemirnih vremena.

Pisac Aralica ili pripovjedač Sebastijan priču o Svetinki razvija na temelju zapisanoga u dva debela crvena fascikla. Njihov je tvorac, ne ćemo reći pisac, mjesna ćelija Komunističke partije. Nakon Svetinkine zamolbe da je prime u svoje okrilje, raspitivali su se o njoj, kopali nemilice po njezinom životu, kako preko nje same, tako i preko drugih, glasovali za njezin prijem, optužili je za podrivanje društva, izbacili iz svoje sredine, poslali na dugogodišnju robiju, po povratku je na sve moguće načine držali izopćenu iz društva. Postala je broj za pridružiti drugim brojevima koji su prošli slično njoj. Ipak, našao se netko tko će ponovno prekapati po njezinom životu, ali sada s drugačijim namjerama. Sinulo je svjetlo koje će obasjati njezin patnički život. Aralica je to vješto napravio. Poslužio se grozdolikom strukturom. Slijedeći glavnu pričao ili glavnu misao umetao je mnoge druge manje priče, manje misli. Na taj način dobio je veću »dubinu« glavnih likova i glavne radnje. Držao se stege, pa nije odlutao u širinu, odnosno nije nam podario grozd koji ne sliči na samoga sebe. Naravno da su ga napadali zbog ovakvog načina pisanja, kao što je naravno da ga napadaju zbog drugačijega. To je tako kada si određen za odstrjel, pa ma što učinio. Drugi su dotle određeni za pohvale. Od suvremenih hrvatskih pisaca na um mi pada Miljenko Jergović. Upeo se da napiše svoj prvi veliki roman, da dokaže da i on može vješto pisati kao Aralica, Andrić, Krleža... Doživio je pljesak. Je li napisao veliki roman? Ma, dajte, molim vas! Araličina Svetinka duboko bi se zamislila. Život je doživljavala nečim uzvišenim, nečim što ima svoju okosnicu. Na pojedincima je odgovoriti što je ta okosnica za njih, ali ona zacijelo postoji.

Zbog čega su ljudi ulazili u Komunističku partiju? Odgovora zacijelo ima bezbroj. No, zbog čega su tamo ulazili oni koji tamo nikako ne spadaju? Tu je odgovora puno manje. Mogli bi se čak svesti na jedan: da prežive. Pristaje i Svetinki. Kada je komunizam svojom čizmom dohvatio hrvatski narod, nije ga nimalo štedio. Pucale su kosti. Povijest se nemilo poigravala. Došla su nova božanstva, novi sveci. Moralo im se vjerovati, biti poslušan. No, povijest je dotle hrvatski narod učila da ima smisla biti poslušan samo Bogu i samo onima koji slijede njegov put. Sraz je bio neminovan. Trebalo je preživjeti, pa makar ušao i u Partiju. »Užas! U njenu životu nije postojalo ništa nego užas! A u tom užasu jedine svijetle točke, jedina uporišta jesu vjera u pomoć Božju i u dobrotu svoga ujaka, koji je kao svećenik utjelovljenje dobrote Božje.« (str. 296.) Svetinki je ujak zaista puno pomogao. U teškim trenucima mogla se osloniti na njega, čuti utješnu i mudru riječ, pa joj se zbog toga nerijetko činio odsjajem Božjim. Kada je trebalo, znao ju je i tjelesno zaštititi. »Što ti i tvoj brat radite mojoj Svetinki? Tko ste vi da ubijate dušu poštenom čeljadetu, koje ni mrava na putu ne bi zgazilo?« (str. 257.) Moglo je sve ovo don Jakova skupo stajati, ali on se nije bojao. Išao je svojim putom, pa što bude.

I drugi su govorili o komunističkim vremenima. Jedan od njih je Vladimir Pavlović sa svojom zbirkom priča pod naslovom »Kad su se koze smicale«. Netko bi rekao da je izvrgao ruglu to vrijeme, ja bih rekao da je samo iznio ono što je narod nosio u sebi o tom vremenu. Tek kad je mogućim postalo govoriti, izbacio je to iz sebe, a njegovi umjetnički nadareni pojedinci pretočili to u smislovite cjeline. Zahvaljujući slobodi i novodošloj demokraciji postalo je mogućim da do nas doprije knjiga skupine pisaca pod naslovom »Crna knjiga komunizma«. Ne želim zamišljati što bi nam učinili da su nas u ona bivša vremena uhvatili s njom u ruci. Pridružimo joj i kasnije izišlu »Zla kob stoljeća« od Alaina Besançona. Sve zajedno razbijaju šutnju o nedavnim bivšim vremenima. Da, upravo tako, šutnju. Berlinski zid je pao, ali je šutnja ostala. Bilo je njegovih pomagača i s drugu stranu željezne zavjese, pa sada nije lako govoriti. No, moglo bi se to podnijeti ako nije na djelu prelaženje komunizma u neke druge oblike lakše prihvatljivije u današnje vrijeme. Uostalom, koja je razlika između ovoga i onoga mišljenja koje u svojoj biti uništava čovjeka i pretvara ga u hladni poslušni stroj?

Onaj tko ga nije čitao ne bi smio zaključiti da je roman Svetinka nastojanje da se nekoga prokaže. Istina je samo u tome da se prokazuje ono nesretno vrijeme. Na čitatelja roman djeluje pročišćavajuće, bez obzira je li duhovno pripadao onome vremenu ili ga je ono samo progonilo. Htjeli ne htjeli, svih su nas se dotakla ta događanja, ako smo u njima živjeli. Pobjeći se nije moglo. Možda je i tu jedan od razloga šutnje o ovome romanu. Oni koji su se trebali prepoznati, prepoznali su se u prethodna dva, neki su zaključili da je mudrije šutjeti, oni koji su trpjeli umorni su od oživljavanja uspomena, baš kao Svetinka kada je došla s Golog otoka. Neki manje opterećeni naraštaji valjda će imati više snage od nas zasjeći u to vrijeme. Aralica im je široko otvorio put. Imat će tu priliku ako im uspijemo izgraditi demokratsko društvo u kojemu možeš raspravljati o svim stvarima, bez bojazni da će te netko uhititi i osuditi zbog svojih sebičnih probitaka. Znam da takva vremena još nisu nastupila. Komunizma nema, ali i dalje uhićuju. Je li to ista družina, samo drugoga imena? Svetinko, sloboda narodu!

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 9. veljače 2004., 20.00 – 20.45

 

Osobno