Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb – Orašje, 2003.
Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.
Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.
Ne znamo razlog duboke Živkovićeve tuge. Uostalom, zašto bismo ga i morali znati? Ima pravo na svoju duboku osobnost. No, ona je, ipak, i u njemu i u nama poput žute magle. Ujutro je polegla ispod sanjivih krovova, uvukla se u rov zrele duše umorna naroda, pjeva Živković. Sliče ove slike na one ponesene s bojišnice negdje iz Posavine, Slavonije. Mrak, blato, rovovi, sve spava, a neprijatelj je tu negdje i treba biti budan. Svojom maglom, svojim mrakom ne smije nas prevariti i sunovratiti u ništavilo. Samo, tko to razumije? Oni koji spavaju i ne bdiju? Ne umara se pjesnik tim pitanjem. On je odabrao svoj put i prkosno ide njime. Umor ostavlja drugima, a sebi odluku razgrtati pepeo, biti opečaćen njime, iako mu je zbog svega žao. Pjesma Žuta magla izražava duboke životne pjesnikove stavove. Ne željeti drugome ništa loše, ali uvijek biti spreman braniti svoje. Ili da to reknemo drugačije, ne smijemo biti kukavice u životu. »Svakog jutra ustajem/ s osmijehom mrtvozornim,/ šuteći, bez ponosa./ .../ Ne mrzim žutu maglu,/ ali se bojim njenog nauma,/ i žao mi je što nosim u očima/ pečat sveopćeg pepela.« (Žuta magla) Je li stvarno pjesnik bez ponosa ili strepi zbog nauma žute magle? Ispreplelo se to sudbinski u njemu. Ustaneš li protiv te žute magle, ponekada ti se čini da uništavaš sebe kao biće, da se opijaš nečim čime ne bi smio, a ne ustaneš li prebrisat će svu tvoju prošlost, svu tvoju sadašnjost, svu tvoju budućnost. To dvojstvo raste u dubini bića do boli, cvjeta i širi svoj zarazni miris. Možda naši branitelji ponajbolje od svih znaju što to znači. U mislima im djetinjstvo, a tijelo duboko u živom blatu opake sadašnjosti. Rapsodija svjetla i tmine.
Mora postojati izlaz iz svih životnih stanja. Zna to pjesnik i zbog toga ga neprestano traži. Muči se smiriti svoje rastrgane živce, misli koje bi htjele odlutati u opasne širine, pokušava se sačuvati ličnošću koja treba drugoga i koju drugi trebaju. Rekao bih, traga za blizinom. Na ovom svijetu to mu je žena, djeca koju bi htio imati, ljubav prema svome narodu…, a na onome Isus Krist, ne onaj nasmijan, nestvaran, već onaj s krvavim znojem i krvavim ranama, onaj stvaran. U takvome prepoznaje sebe i nada se da će ga jednoga dana primiti u svoje dvore. Nije važna tuga, bol, neizvjesnost koji su se udomili u srcu, važna je nada koja tamo klija. »A ja još uvijek,/ nadajući se,/ u nebo gledam.« (Pogled u nebo) Plač i suze mogu biti ono sredstvo koje će nas pripremiti na taj trenutak. Rastjerat će magle koje rastu u nama, snažiti naše postojanje. (Gledajući u raj) U trenutku kada nam se čini da je sve propalo, da je oko nas samo mrak, treba se trgnuti i rastvoriti prozore. Prokuljat će u naše biće svjetlo i život, bit će nam potpuno drugačije, opet ćemo se ćutjeti onima starima, onima iz naših snova. »Nekadašnja radost opet u meni klija./ Ćutim netko plače:/ na duvaru zaboravljeni Isus i raspelo;/ cakle mu se mrtve oči/ i kaplje znoj niz zemljano čelo.« (Otkrivenje) Cijeneći po ispisanim stihovima u zbirci Živković je otkrio što mu je činiti. Traga za ljepotom i blizinom u sebi i sviče se na neprestanu borbu. Puno je toga oko nas što je želi uništiti, ali mi je moramo zaštititi. Možemo, samo ako hoćemo. Idemo u boj, pružimo si ruke, kao da nam pjesnik poručuje. Ovakvim stavom daje doprinos onoj književnosti koja govori o ljudskoj nadi, književnosti zbog koje će ljudi pamtiti stihove i knjige. Na žalost, danas je premalo književnosti s pravim osjećajima, a mnogo je više ima s onim krivotvorenim, mondenim, čak se i nagrade mogu za to dobiti.
Živkovićev rukopis je ujednačen, nazočimo rastvaranju životne boli u više inačica. Netko tko nije iskusio u svome životu tvar iz koje Živković kleše svoje stihove možda će reći da je sve mogao učiniti zbijenije, pazeći više na oblik, na pročišćavanje riječi, na škrtost izraza i slično tomu. No, što bi tada ostalo od one ravničarske razlivenosti, od osjećaja životne širine? Naravno, oko stihova se uvijek treba truditi i tek će buduća pokoljenja reći jesu li bili dovoljno dobro izažeti iz svagdanjeg života. Tada će nečije pjesme s pravom biti u čitankama ili iz njih izbačene. Danas o tome počesto odlučuju neke druge stvari.
Ima li se smisla boriti, kao da nam se postavlja pitanje na kraju ovoga prikaza. Mislim da nam u odgovaranju ponajbolje može poslužiti posljednja pjesma u zbirci pod naslovom Čahurenja. Pjesnik je potpuno svjestan svog životnog usuda, ali mu to ne priječi prepoznati da i u drugima postoji bol, ono nešto teško. Čudi se zbog toga odajući dojam kao da je kod njega sve drugačije. A možda i jest? Proplakao je, počeo opraštati i tako tesati svoju narav. Nije to lagano. Samo borci uspijevaju.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 24. studenoga 2003., 20.00 – 20.45