Diana Burazer, Naranča, Fidipid, Zagreb, 2008.
Odmah na početku izrecimo tvrdnju da Diana Burazer piše tako da u nama otvara prostor naše svakodnevice. Naravno, samo na prvi pogled. A u tome i jest »ono nešto« koje ovo prolazno i svakodnevno pretvara u neprolaznost koja se pamti. Pa i sami naslov zbirke je tako običan: naranča. Kupujemo ih na kilograme u nekoj od trgovina ili ih sami uzgajamo negdje dolje na jugu pokraj naše kućice ili vikendice. Ali, naranča je i sjećanje na djetinjstvo, na zavičaj u drugome podneblju, na ljubav, što Diana Burazer naglašava u zbirci stavljajući pjesmu Naranča na sam početak kao svojevrsni moto, odnosno vrata kroz koja se jedino može ući u ovu zbirku.
Pogrješno je pomisliti da pjesnikinja govori samo o ljubavi. Ima tu još mnogo toga. Meni je posebno zanimljiv onaj ciklus koji nosi naslov Zastave. Lagano je pogoditi da dotiče rat. Ipak, nisu sve pjesme u njemu takve. Nakon što je obrađeno to nesretno vrijeme u tri pjesme, život klizi prema uobičajenom bivovanju sačinjenom od priča, akvarija, hoda različitim putovima. A rat ostaje iza. Tamo ostaje i pitanje svjedoka, pobjednika, nositelja zastave, dobivanja odličja. Pjesnikinja stvara antiratnu književnost, ali na drukčiji način od naših razvikanih antiratnih udruga, ili kako li se one već zovu. Nikoga ne optužuje, ne upire prstom, ne pretvara naizgled naivno, a tako svjesno, žrtvu u krivca. Može se ovdje postaviti i prigovor ne bi li trebalo izričitije stajati uz svoju domovinu? Nu, ne željeti rat zar to nije stajanje uz domovinu?
Na žalost još su takva vremena da je gornje trebalo izreći. Ali, život ide dalje unatoč svim našim prijepornim pitanjima o prošlosti, kaže zbirka. A to dalje jest npr. jug. Ne padajmo u domoljublje, jug kao određeno podneblje i ništa više. Pun je svjetla, i naravno naranača. One su nekada stizale s majkom u kasnu jesen. Da bi ih više moglo stati u putnu torbu, moralo se izbaciti sve drugo. (U kasnu jesen doputovala bi majka) Prizori se promijenili, nema više odlazaka u crkvu u istima haljinama i naranača koje su tako rodile, nastupila je stvarnost kartonskih kutija, rekao bih globalizacija, ako mi je dopušteno nadopuniti pjesnikinjine riječi. Kamo će nas to odvesti? Prema banalizaciji ili ćemo se usprotiviti književnošću i svime onim što je dobro? Diana Burazer ne progovara ovako izravnim riječima o svemu tome, ali svojim pjesmama potiče nadu uz patinu nostalgije. Sve se promijenilo, neko je novo trajanje ispred nas, a mi smo takvi kakvi jesmo.
Autorica zbirke Naranča dobila je i određene nagrade za svoje književno djelo. Ne znam hoće li joj ova zbirka donijeti još jednu. Znam samo da će biti zaslužena, ako se to dogodi. Ova podrobnost malo mi je više upala u oči nakon što sam ovih dana u novinama pročitao razgovor s književnikom, koji, kao, ostavlja sebi pravo birati nagrade. I to onako s visoka, dok svi znamo da je ustvari književnik-projekt i ništa više. Šteta da nagrade idu takvima u ruke i da nas onda poslije sa svime tim dave. Nu, pustimo mi njih ipak na miru, vrijeme će reći svoje, a vratimo se djelu Diane Burazer koje nastavlja trajati u hrvatskoj književnosti.
Stil koji spisateljica rabi jasan je i pročišćen. Ona očito bdi nad svojim tekstom kušajući izraziti samu srž nadahnuća koje ju je pogodilo u određenom trenutku. To je naravno odlika dobrih umjetnika. Oni ostali zadovolje se moljakanjem milosti za svoj osrednji uradak. Tek sa spomenutim stilom pridoći će i čitateljstvo. Ljudi su preumorni od traženja »a što je to umjetnik htio reći«, dok u isto vrijeme vjerojatno ni on sam ne zna puno o tome. Retci ove zbirke zgusnuta su značenja, jer otkrivaju još mnogo toga kad se uživimo u njih. Pjesnikinja jednostavnim stilom nije htjela osiromašiti, već obogatiti značenje stvari oko nas.
Recimo koju riječ i o jeziku. On treperi i šušti, unatoč rijetkoj riječi koja je doletjela iz susjedstva kao jesenje lišće (»odbrana« u pjesmi u prozi Osveta). Susreću se riječi što obitavaju gore na sjeveru, ali i dolje na jugu. Pjesnikinja pripada i jednom i drugom području. Prometno sredstvo ju je jednoga dana donijelo, nju i kovčeg, u novi kraj i tu ostavilo. Nije požalila, nego prigrlila novo postojanje i nastavila trajati. Spoznala je da su osjećaji isti, samo ih drugim riječima pokatkad opisujemo, zahvaljujući nebu pod kojim obitavamo. To pomaže biti cjelovita ličnost, iako su glasovi različiti. »I očekujem / glas plave tišine Zrinjevca / ili dalekog oca, / glas koji mi govori: / ovo je tvoja kuća. / Uđi« (Zagreb)
Zaista, gdje je naša kuća? Kad se spusti zima, voljeni otoci opuste, je li to dobro ili loše? Otočani tek tada dolaze ustvari sebi, razmišljaju o prošlim danima, mole krunicu u hladnoj kapelici, sjećaju se svojih najmilijih koji preseliše u vječnost. Lijep broj ovakvih prizora prosut je u različitim pjesmama. Dodajmo im još onaj kad se s majkom ide na nedjeljnu misu i ugođaj hrvatskih pobožnih sredina, koje traju unatoč svim pomodnostima, je tu. Pjesnikinja je u njima, odnosno one su u njoj, ne ruga im se kao što to čine neki drugi književnici da bi ščepali svoj komadić slave koji će im dobaciti.
U pjesmi Leptir (ili sličan prizor) Diana Burazer nekako sublimira svoj govor o sebi, svijetu, svome tijelu u kojem je zarobljena. Poistovjećuje se s leptirom, s prizorom slike iz molitvenika, kuša izgovoriti molitvu Njemu, a on silazi s križa i prilazi joj. Na kraju odlazi, a pjesnikinja nam ostavlja otvorenim pitanje odlazi li on to ili nastavlja trajati. Ustvari, sržno je to pitanje našega života. Tko na njega ne odgovori projurit će kuglom zemaljskom poput vlaka u noći. A posljednja postaja će biti veliko razočaranje.
Zaključimo da ne ćemo izgubiti vrijeme budemo li čitali pjesme Diane Burazer. A to je, čini mi se, jedna od velikih stvari koja se može reći za nečije pjesništvo. K tomu, ovo su pjesme zatvorene ne u kutijicu, nego u primjerenu kutiju zbirke. Hrvatsko pjesništvo bogatije je za još jedno djelo koje ne će tako lagano izblijedjeti. Vjerujem da će to vrijeme pokazati.
Miljenko Stojić
Predstavljanje u Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača, Mostar, 4. studenoga 2008.; Motrišta, 55-56, Mostar, rujan – prosinac 2010., str. 112. – 113.