Print Friendly, PDF & Email

Zdravko Nikić, Sime života vičnoga, Matica hrvatska, Čitluk, 2011.

Kao i prema svemu drugome, tako i prema kraju u kojem si rođen i odrastao možeš se odnositi na različite načine. Slaviti ga i drugome ga nametati, mrziti ga i pokušati se ukorijeniti negdje drugdje, lutati svijetom, ali mu se ponovno vraćati... Čini mi se da se ljudi najviše drže ovog zadnjeg. Nakon što sve vidiš shvatiš da ti je ipak mjesto tu, jer se ti i to podneblje najbolje razumijete.

Zdravko Nikić također je krenuo ovim putem. On, odnosno profesor ili pripovjedač u knjizi, promatra svoj život kroz ljude i kraj iz kojeg je potekao. Nije to priča o tvarnom bogatstvu, priča je to o bogatstvu duše. Pred našim očima neprestano titra sklad podneblja i ljudi koji ga nastanjavaju. Bude tu i krivih nota, povišenih glasova, ali na kraju sve opet nekako dođe na svoje, ako se čovjek usudi povjerovati onome dubinskome u sebi.

U središtu radnje je Stipan Trnovac, dok su profesor i Mate, Stipanov sin, sporedne bitne ličnosti. Upravo tako. Bez njih bi govorenje Stipana Trnovca ostalo bez glasa. A nijedan od sve trojice nije obećavao da će ostati na škrtom ozemlju. Stipan se najprije otisnuo u svijet da bi postao fratar, nakon toga promijenio je život i počeo studirati te onda naprasno prekinuo taj studij i vratio se kući. Mate odlazi u svijet nakon što mu otac ne da oženiti djevojku koju je zavolio. Profesor dolazi iz grada, voli knjige i pričati s ljudima te im pomagati svojim rašljarskim umijećem da u škrtom ozemlju pronađu vodu. Povijest s krša počinje se raspletati pred našim očima. Pisac poput grčkog rapsoda prebire po žicama svoga književnog glazbala i na primjeru malog kraja priča nam o cjelokupnoj duši hercegovačkog krša.

Nije dotaknuto samo jedno razdoblje nego se radnja više-manje proteže od Prvog svjetskog rata pa sve do naših dana. Time je roman dobio na zanimljivosti i važnosti. Pisac se pokazuje kao čovjek koji duboko razmišlja o povijesti svoga naroda. Ona za njega nije lutanje ovozemaljskim stazama već tesanje svoje naravi i pristajanje uz ono što smo usisali već s majčinim mlijekom. To izdati znači pogaziti sve ono što ti je najmilije. Možda je ponajbolja slika za ovo sprovod čovjeka koji je bio pripadnik komunističke partije, ali u isto vrijeme je činio sve što je mogao za svoj narod. Istina krišom, ali išao je i u crkvu te redovno on i sva njegova obitelj primali sakramente. Ne zamara se pisac, a ne bismo trebali ni mi, teškim pitanjem je li mogao i drukčije ići kroz život. Na to pitanje je, naime, izuzetno teško odgovoriti. I ostat će takvim, jer odgovoriti značilo bi shvatiti hudo komunističko vrijeme. Pripovjedač pripominje kako su mu na sprovodu govorili njegovi »drugovi«, ali i fratar čija je priča bila sasvim suprotna od njihove. I svi su prihvatili njegovu, a onu prvu odbacili. Došlo je do pročišćenja. Pokojnik se pročistio već prije, kako rekosmo, a drugi na njegovu sprovodu. Kamo sreće da i danas bude tako, ali mimo sprovoda. Svi smo potrebni svojoj uskrsloj državi, pokajani, ne, dakle, kao oni koji smo samo prevrnuli kabanicu.

Pokajanje u romanu zauzima središnje mjesto. Čovjek nakon svoga lutanja shvati da ne može tako nastaviti i da mora drugim stazama krenuti kroz život. Istina, grijeh ponekada još dugo pritišće čovjeka, čak preusmjerava njegov život i život njegove obitelji, ali to ne znači da treba ostati tvrdokoran. Dogodilo se to i Stipanu Trnovcu. Nakon iznenadnog prekida studija uspio se ponovno udomaćiti u svome kraju. Zbog načitanosti i mudrosti ljudi su ga cijenili te je postao i glavarom sela. Prosuđivao je u njihovim razmiricama i povećavao svoj ugled. Ipak, jednoga dana je popustio i primio mito. Bilo je to prvi i zadnji put, međutim dovoljno da se njegov glas počne načimati govorkanjem u selu i dovoljno da ga neprestano probada u grudima. Sustigao ga je i drugi nepromišljeni grijeh. U mladosti se jedno vrijeme bio odao slobodnijem životu pa je griješio sa seoskom ljepoticom Marom, a griješili su i drugi. Kad mu je sin Mate rekao da bi htio oženiti Marinu Ljilju, mrak mu je pao na oči. Ona se rodila devet mjeseci nakon što se sastao s njezinom materom. Što ako je ona baš njegova kćer, a ne onih ostalih ili onoga čije prezime nosi? Kako to objasniti Mati i drugima? Grijeh nastavlja rovati po čovjekovoj nutrini i sudbini.

Roman je zasnovan vrlo zanimljivo, rekao bih znalački, iako na prvi pogled jednostavno. Stari Stipan umire, iza sebe ne ostavlja ništa osim naznake nekog blaga koje bi trebao predstavljati crni rokovnik. Sin Mate je razočaran i daje rođaku profesoru da se time bavi, jer to njega jednostavno ne zanima. Kao da je važno što njegov ćaća priča o sebi i događajima u selu! Ta i on sam mnogo toga zna. Profesor čita rokovnik, umeće svoje digresije, a i sam Stipan ne slijedi kronološki red, tako da radnja neprestano zaokuplja čitateljevu pozornost. Mnoga pitanja su načeta na jednom mjestu da bi odgovor na njih slijedio tek na nekom drugom. Čitatelj zbog toga ne može ostati pasivan, nego mora i sam razmišljati o iznesenom te gledati kako je s tim u njegovom životu, bez obzira potjecao iz hercegovačkih krajeva ili ne.

Po iznesenom ne bismo smjeli zaključiti da ova književnost pripada zavičajnoj vrsti. Možemo je istina i tamo uvrstiti, ali ona zahvaća mnogo širi prostor. Ovo je ustvari društveni roman, roman koji mijenja našu svijest i želi nam poručiti da nismo samo pojedinci na ovom svijetu. Imamo odgovornost i za druge oko sebe. I što god da radimo moramo misliti kako će se to odraziti na one s kojima dolazimo u doticaj.

Ovdje moramo istaknuti i jezik kojim je roman napisan. Stipan piše ikavicom, iako dobro poznaje hrvatski standardni jezik kojim se služi pripovjedač. Iz toga se da iščitati žal za tom podvojenošću u hrvatskom biću. Jedan jezik govorimo kod kuće, drugi u školi i ostalim javnim prostorima. Ne bi li bilo vrijeme vratiti se tim korijenima? Neka ovo pitanje ostane visjeti u zraku, bar za sada.

Stipan Trnovac doživio je mir svoje duše. Prije smrti pokajao se za svoje grijehe i otišao na onaj svijet ne znajući što će biti s Matom, hoće li se odlučiti konačno produžiti lozu roda Trnovaca. Unatoč tome u oporuci je pošteno podijelio svoje imanje. I kao što su prijašnji grijesi utjecali na budućnost, tako to čini i ta poštena dioba. Sve na kraju dođe na svoje mjesto zahvaljujući čistoći duše.

Ako bismo htjeli ocijeniti kako je pisac uspio obraditi zadanu temu, mogli bismo reći da je to izvrsno učinio. Prikazao je hercegovački kraj upravo onakvim kakav on jest. Nešto smo o tome već rekli, a ostalo ćemo vidjeti kad sami pročitamo roman. Meni je ovdje samo bitno naglasiti da nije nastojao da nešto na silu bude onakvo kako je on to zamislio u svojoj glavi. Pripovjedač je sebi i svojim likovima dopustio dovoljno prostora za razmahati se i izreći svoju istinu o životu. Ona je različita, ali uvijek pristaje u taj hercegovački okvir. Pritom on nipošto nije izvan prostora i vremena, nego skladno diše sa svim drugim poštenim okvirima.

Neka je piscu obilje Božjeg blagoslova u obradi ovakvih i sličnih tema, a njegovu zavičaju puno sreće u izbjegavanju zamki koje mu svaki dan postavljanju na različite načine. Međutim, dok je likova kao u ovom romanu zacijelo ne će uspjeti.

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Čitluk, 31. svibnja 2011.; Osvit, XVII., 3-4, Mostar, 2011., str. 305. – 308.; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 26. studenoga 2012.; hrsvijet.net, 24. studenoga 2012.; brotnjo-online.com, 25. studenoga 2012.; Zadarska smotra, LXII, 1-2, Zadar, 2013., str. 292. – 294.

Osobno