Carroll Quigley, Anglo-američki establishment, Naklada E. Čić, Split, 2003.
Ovih dana tv gledateljstvo u Hrvatskoj, a izgleda uskoro će i u BiH, trese groznica »Velikog brata«. U kući ograđenoj visokom ogradom dobrovoljno živi skupina muškaraca i žena. U određenim vremenskim razmacima najslabiji biva izbačen iz te kuće. Pobjednik na kraju dobiva zamašnu hrpu novca. Stručnjaci kažu da će sve to na njih ostaviti trajne posljedice. No, »Veliki brat« ide dalje. Pomoću postavljenih kamera sve se prenosi uživo. Ljudi su željni zaviriti iza zastora, razotkriti jednostavno svaku tajnu. Pitanje je samo je li to potrebno?
Tv događanja nisu usamljena. Ima i knjiga koje pružaju poglede iza zastora. Jedna od tih je svakako Anglo-američki establishment. Kuša razotkriti bit suvremenog anglo-američkog postupanja. Trebalo bi biti velikim stručnjakom iz politologije da bi se shvatilo je li zaista sve onako kako pisac kaže. Mislim, ipak, da je knjigu najprije potrebno razumijevati na jednoj drugoj razini. Nepobitna je anglo-američka uloga u suvremenom svijetu i nepobitno je da ona nije stvorena preko noći. Koja skupina ili koji događaj je imao veću važnost u stvaranju ove uloge, pitanje je na koje trebaju odgovoriti samo stručnjaci, a ne jedna obična prosudba knjige. Zbog toga ostavimo ta pitanja i dohvatimo se gradiva knjige na spomenutoj razini.
Quigley kaže da je sve započelo jednog zimskog poslijepodneva u veljači 1891. U Londonu su se sastala tri čovjeka. Ustrojili su tajno društvo s namjerom da postane jedno od najvažnijih snaga u oblikovanju i izvršavanju britanske imperijalne i vanjske politike. »Ta tri čovjeka, koja bijahu angažirana na taj način, već su bila poznata u Engleskoj. Vođa je bio Cecil Rhodes, neizmjerno bogati graditelj Carstva i najvažnija osoba Južne Afrike. Drugi je bio William T. Stead, najslavniji i možda također najsenzacionalniji novinar tih dana. Treći je bio Reginald Baliol Brett, kasnije poznat kao lord Esher, prijatelj i pouzdanik kraljice Victorie, da bi kasnije postao najutjecajniji savjetnik kralja Edwarda VII. i kralja Georgea V.« (str. 25.) Novoosnovano tajno društvo imalo je unutarnji krug članova, poznat kao »Udruga izabranih« i vanjski krug, poznat kao »Društvo pomagača«. Stvarnu vlast imali bi vođa i »Hunta trojice«, pripadnici Udruge izabranih. U društvu s drugim tajnim društvima i utjecajnim obiteljima, na prvom mjestu s Cecilovom obitelji, trebalo je povijest okrenuti u željenom smjeru. Nimalo lak zadatak.
Veliki ispit za tajno društvo bio je I. svj. rat. Do tada se već unutar tajnoga društva profilirala tzv. Milnerova skupina. Anglo-amerikanci su prihvaćali ove nove zamisli i razrađivali ih. Uzbuđivala ih je činjenica da rade na stvaranju udruge koja će biti nazočna u čitavom svijetu i raditi za njih. Priliku za procvat svoje zamisli ne propuštaju. Kušaju nadzirati britansku vladu da bi događaje usmjerili prema poslijeratnoj nagodbi, odnosno da bi učvrstili britansko carstvo. Uspjeli su u mnogo čemu. Imaju svoje prste i u potpisivanju Versajskog ugovora.
Drugi veliki skok svakako je bio stvaranje Zajednice naroda ili Commonwealtha. Ono je u velikoj mjeri bilo ishod djelovanja Milnerove skupine. Htjelo se stvoriti zajedničku ideologiju koja bi ujedinila pristaše britanskog načina života. Jedno od sredstava u tome bilo bi i stvaranje federacije na imperijalnom, anglo-američkom ili svjetskom temelju. Tako se Zapadnu Europu htjelo učiniti federacijom i uključiti u regionalni blok Ujedinjenog Kraljevstva. Zanimljive namisli, nema što.
Još je jedna velika prilika za dokazivanje i postizanje svojih namisli II. svj. rat. Milnerova skupina usredotočila se na najvažnija mjesta odlučivanja. Quigley ne priča puno o svemu tomu. Nabraja uglavnom glavne predstavnike, njihov rad i tu staje. Kao da nam poručuje da je II. svj. rat temelj današnjeg djelovanja zamisli Milnerove skupine i da sami trebamo zaključiti kako se ona danas rascvjetala.
Ono što posredstvom knjige vidimo u politici anglo-američkog establishmenta ostavlja gorak okus u ustima. Još jedanput shvaćamo da povijesni događaji ne teku slučajno. Quigley priča da II. svj. rat, na kojemu počiva današnje zapadno političko ustrojstvo, ima svoje korijene u želji da se odstrani jaka carska Rusija i jaka carska Njemačka. Zbog toga je u Rusiji posijana klica komunizma, a u Njemačkoj klica nacizma. Sraz je bio neminovan. Istina je da svu složenost jednoga povijesnog procesa ne treba svoditi na jednostavno objašnjenje, ali se mora priznati da tu ima nečega. Ponovimo, neka stručnjaci na sve ovo podrobno odgovore.
Stručnjaci bi trebali podrobno odgovoriti i na još nešto: jesu li događaji u Afganistanu i ovo što se događa s Irakom potpuno slučajni? Na temelju Quigleyeve knjige ne bismo to rekli. Isto tako stručnjaci bi trebali odgovoriti zbog čega se ovako nepravedno pritišće Hrvatsku na raznorazne načine? Stječe se dojam da je bila napadač, a ne žrtva. Zar je stvarno u temelju svega želja maglovite međunarodne zajednice da se zadovolji pravda? Danas to ni djeca u prvom razredu pučke škole ne će povjerovati. Već i ona znaju da se svime, pa i javnim glasilima, može itekako manipulirati.
Zaključimo, ipak, na kraju da je sve prolazno. Uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će željeti vladati. Danas je to anglo-američki establishment. Sutra će biti tko zna čiji. Povijesni događaji počesto nastaju i zbog borbe za to prijestolje. Ako smo samo gledatelji, a ne i sudjelovatelji u tom natjecanju, pokušajmo biti pametni gledatelji. Pronađimo načina »provući se ispod kapi«. Sredstvo za to je svakako i viriti iza zastora, prepoznavati događaje i upravljati se prema njima. Ipak, virenje na način »Velikog brata« nimalo nam ne će pomoći. Ono će nam dapače odnemoći! Zna se kako završavaju pokusni kunići, bilo kao gledatelji, bilo kao sudjelovatelji!
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 8. studenoga 2004., 21.00 – 21.45