Michael Moore, Bum, Bush, buuu, Izvori, Zagreb, 2004.

Hvala Bogu da je došlo vrijeme da javno možemo postavljati pitanja što je to ljevica, što je to desnica i da javno možemo odgovarati na ta pitanja onako kako mislimo. No, kada bismo htjeli odgovoriti na to u kakvom vremenu živimo, bilo bi vrlo teško. Možda bismo mogli reći da živimo u kolonijalizmu, liberalizmu, demokraciji…? Svu nestalnost pojmova dobro nam pokazuje knjiga Bum, bush, buuu, koja u izvorniku nosi naslov Dude, where's my country? (Kicošu, gdje je moja zemlja?). Žestoko raspravlja o ljevici i desnici, često se svrstavajući na jednu od strana. Sve u svemu, lijep primjer stava koji se, ipak, nije posve odnarodio.

Michael Moore u knjizi sebe proglašava ljevičarom, a Busha desničarom. Kada knjigu pročitamo do kraja, da je samo odbaciti njezin završni dio, mogli bismo reći da je upravo suprotno: Moore je desničar, a Bush ljevičar. Moore se, naime, u tom završnom dijelu dohvatio ideologije, možda i zbog toga što mu je bilo ponestalo gradiva za knjigu i misli. No, takvo svrstavanje išlo bi prema općeprihvaćenom mišljenju da je ljevica pokušaj razaranja građanskog društva i građanskih oblika života, pokušaj koji se oslanja na Sigmunda Freuda, njegova učenika Herberta Marcusea i Lava Trockog, tvorca misli da revolucija nikad ne prestaje. I što sad? Pogledajmo kako Moore razrješava svoje životne, bolje rečeno političke dvojbe.

Izgleda da je velika prekretnica u Moorevu shvaćanju 11. rujna 2001., nadnevak kada SAD doživljavaju na svome ozemlju što to znači kada te netko iznenada napadne. Moore izgleda da je zaprepašten i bijesan. Ne prihvaća mogućnost da su se ti događaji morali dogoditi i zbog toga traži objašnjenja. Najbolje to izražava u prvom poglavlju pod naslovom »Sedam pitanja za Georga od Arabije«. Nabrojimo ih: 1. Je li istina da Bin Ladeni s vama i vašom obitelji povremeno održavaju poslovne odnose već 25 godina?; 2. Kakvi su to »posebni odnosi« između obitelji Bush i saudijske obitelji?; 3. Tko je 11. rujna napao Sjedinjene Države: neki tip koji ovisi o dijalizi iz neke špilje u Afganistanu ili vaš prijatelj, Saudijska Arabija?; 4. Zašto ste u danima poslije 11. rujna dopustili da privatni saudijski mlažnjak obleti po Sjedinjenim Državama i pokupi članove obitelji Bin Laden, a zatim ih odnese iz zemlje, a da FBI nije proveo pravu istragu? 5. Zašto štitite »prava iz 2. amandmana« potencijalnih terorista?; 6. Jeste li znali da su, dok ste vi bili guverner Teksasa, talibani doputovali u Teksas i sastali se s vašim prijateljima iz naftnih i plinskih tvrtki?; 7. Kakav je ono bio izraz na vašem licu u onoj floridskoj učionici 11. rujna ujutro kad vam je šef vašeg osoblja rekao: »Amerika je napadnuta«? Poslije ovakvih naslova može li se za onog tko ih je napisao reći da je ljevičar? Teško! A on to uporno tvrdi. Očito da ovoj vrsti ljevičarstva nedostaje pridjev »internacionalizam«. Da je Moore internacionalni ljevičar, ne bi on pisao ove naslove i njima pripadajući tekst. Radije bi naklapao o onomu o čemu piše u drugom dijelu knjige.

Napravimo ovdje malu protimbu. Sliče li naši današnji hrvatski ljevičari Mooreu? Početni položaj nam je još čvršći od Mooreva: napali su nas nesmiljeno, nije nam na raspolaganju stajao ustroj koji može odgovoriti na napad i prijeći u žestoki protunapad. Imali smo, dakle, veću potrebu za djelovanjem. Kako su se ponijeli naši ljevičari? Pomogli su da se odupremo na vojnom polju, pomogli su da se stvore dobra javna glasila, ona koja će naviještati državotvorstvo… ili su se svemu tomu smijali? Znamo kako su učinili, ali isto tako znamo da su u nametnutom Domovinskom ratu zajedno u rovu ginula djeca i tzv. ljevičara i tzv. desničara. Moore o svemu tomu ništa ne priča. Daleko je to od njega, negdje tamo na divljem Zapadnom Balkanu, kako nas krstiše njegovi sunarodnjaci i njima slični, a on se tomu nimalo ne protivi. Pa i kako bi se protivio! Svemoćna javna glasila u njegovoj zemlji govore mnogo drugačije nego napaćeni narod. Puno je lakše slušati njihov govor.

Spomenuli smo i Moorevu ljevičarsku ideologiju. Kako se samo samosvjesno šeće njezinim poljem. Nemilice tare sve pred sobom. Žestoko i bez isprike tuče po tzv. desničarskoj ideologiji koju on vidi utjelovljenu u Georgu Bushu. Može se čovjek na sve to nasmijati, može se naljutiti, može pokušati razgovarati s njegovim namislima, ali čemu? Michaelu Mooru je od svega jasno samo to da treba živjeti dobro. Svatko onaj tko u to dirne njegov je neprijatelj. Nisu ovo, naravno, riječi opravdanja 11. rujna. Gnusan je to čin, bez obzira na sva opravdanja. Moore je predstavnik salonskog ljevičara. Ne bi to bilo važno da takvi nisu izmislili ljevicu koja nas je desetljećima nemilosrdno trala. Njima je to bila igra, a nama ljuta svakodnevnica. Barem bi se donekle iskupili kada bi sada progovorili o svemu. Ali oni šute i dalje nastavljaju svoj iščašeni posao.

Koliko god izgledalo da napadam ovu knjigu, puno je više preporučujem za pročitati, posebno našim ljevičarima i svima onima koji se zanose sličnim namislima. Tek kada je država zaštićena, a time i građani u njoj, tek tada možemo se prepustiti istraživanju svojih osobnih namisli. Rimljani su to davno izrazili poslovicom: prima vivere, sed philosophare (najprije treba živjeti, a tek tada filozofirati). Moore je i nehotice, zbog svoje ugodnosti, straha i sličnoga, svojim istomišljenicima pokazao put. Međutim, čvrstoću države nije moguće postići onim sredstvima koje zagovara Moore. Pobačaj, istospolni brakovi, liberalizam kao shvaćanje slobode bez bilo kakve odgovornosti, razaranje građanskog društva, obitelji. To je puno lakše postići drugim sredstvima koje Moore također spominje, zalažući se za njih: obuzdavanje svemoći internacionalnih tvrtki, podizanje razine pismenosti, pravičan odnos prema ljudima bez obzira na boju njihove kože, iskorjenjivanje terorizma na taj način da se prestane biti teroristom… Tko to ne potpisuje ove zahtjeve ljevičara Moora? Mislim, ipak, da ih više potpisuju oni koje Moore naziva desničarima, nego oni kakvima on zamišlja ljevičare. Očito, treba još dosta pročistiti pojmove da bi se moglo nepopustljivo postupati po njima, kako to čini Moore.

Ovaj moj ogled najvjerojatnije ne će biti tiskan u desetcima tisuća primjeraka kao knjiga Michaela Moorea. No, mijenja li to išta na valjanosti donesenih sudova? Sanjam zaista onaj dan kada će hrvatski ljevičari biti uistinu to: hrvatski ljevičari. Američki to znaju. Glasujem za to, a ne za to tko će biti predsjednik u Americi. Njihova je to stvar i bilo bi dobro da to shvate kada su i naši izbori u pitanju. Michael Mooreu, daj napiši nešto o tomu! Oprosti, napisao si mnogo toga kada si govorio kako tvoja zemlja pokreće raznorazne nepotrebne ratove. Shvaćam da je sve prolazno, nestalno... Einstein je o tomu davno govorio, tebi i meni je samo ponoviti. I još jedno pitanje, po tvome uzoru iz knjige: hoćemo li zajednički graditi bolji svijet, svijet bez trvenja ljevice i desnice, svijet u kojemu samo dobro pobjeđuje? Bilo bi preuzetno reći da očekujem odgovor. No, ja ću tako postupati.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. studenoga 2004., 21.00 – 21.45