Juraj Kolarić, Ekumenska trilogija, Prometej, Zagreb, 2005.
Ovo Kolarićevo djelo dugo je nastajalo. No, nije samo pisano i nakon toga objavljeno, već je neprestano provjeravano u svakodnevici. Na taj način izraslo je u obimno djelo svojom građom, ali isto tako u monumentalno djelo svojom kakvoćom. Predstavlja jednu od onih vrsta knjiga koje se ne čitaju samo jedanput ili dvaput i nakon toga odlože, već se neprestano iščitavaju. I ja na taj način pristupam ovome ogledu. Čak bih ga mogao nazvati i ogled o ogledu. Donijet ću, naime, samo nekoliko dojmova koji kušaju prodrijeti u bogatu bit.
U podnaslovu čitamo: Istočni kršćani, Pravoslavni, Protestanti. Čovjek bi očekivao da će cjelokupna građa biti podijeljena prema ovim temama, no ovo je samo jezgra oko koje se oblikovala ekumenska, ne trilogija, već teologija. Kolarić uz spomenute kršćane iz 2. dijela knjige progovara i o novim religioznim pokretima, kao i o prirodnim religijama u 4. dijelu nazvanom appendix oecumenicus. Uz to čitav 1. dio posvećen je temeljnim teološkim odrednicama, 3. dio ekumenskoj propedeutici, a na kraju je dodatak s raznim ugovorima sklopljenim između države Hrvatske i vjerskih zajednica, rječnik temeljnih teoloških pojmova i značajnih osoba, izvori i literatura, kazalo imena i iscrpna bilješka o autoru. Iz samog ovog navođenja bjelodano je da je autor studiozno pristupio stvaranju ovoga djela.
Dok čitamo Kolarićevu ekumensku trilogiju, vrlo brzo opažamo da neprestano traži istinu. Pritom to nije neka njegova istina, nego istina koja odgovara činjeničnom stanju. A ne zaboravimo da je područje vrlo sklisko i da je zbog toga lagano upasti u obranaški govor. Zacijelo mu je profesorsko iskustvo pomoglo građu predstaviti na zanimljiv i pregledan način. Trudio se ne iznositi samo gole činjenice, već i ukazivati na njihovu važnost tada, a i danas. Na taj način ovo se djelo pretvara u svojevrsnu čitanku ekumenizma, kako na ovim našim prostorima tako i ekumenizma općenito. Pisac je domoljub i državotvoran. Vidi se to na mnogo mjesta, posebno na onim mjestima kada govori kako se pojedina vjerska zajednica postavila tijekom Domovinskog rata. Njemu je jasno da je jugoslavenska i velikosrpska namisao dovela do toga rata. Ali to ga ne čini subjektivnim. To je samo stav odgovornog znanstvenika.
Koliko je Kolarić odgovoran kazuje nam i to da ne prešućuje poteškoće metući ih pod tepih. On jasno i glasno o njima govori. Ne zaobilazi pogrješke ni Katoličke Crkve. No, to su za njega uvijek samo pogrješke, a ne povod napasti je kako znaju činiti neki drugi. Danas je u Hrvatskoj zacijelo značajno, kako na ekumenskoj tako i na političkoj razini, pitanje Hrvatske pravoslavne crkve. Kolarić ga jasno postavlja i daje smjernice kojima bi se moglo ići u njegovu rješavanju. To rješavanje pokrenulo bi, naime, rješavanje i drugih otvorenih gorućih pitanja između hrvatskog i srpskog naroda. Bez toga će ekumenska namisao na ovim prostorima na žalost teško zaživljavati.
Ovaj moj itekako potvrdan govor o Kolarićevoj knjizi ne znači da je želim proglasiti neprevarljivom. Zacijelo će se naći onih koji će reći da su neke stvari mogle biti i drugačije obrađene, čak da nisu trebale biti ni obrađivane! Ipak, uvijek će to biti samo govor o nijansama i o neprestanom traženju istine, a ne govor o nestručnosti i sličnome. To, pak, nimalo ne umanjuje vrijednost knjige, nego samo znači da je zahvatila u srž i na svjetlo dana iznijela bitna pitanja.
Natuknuh da će uz znanstvenike ovo djelo čitati i mnogi drugi. Mislim da bi ga trebali svakako pročitati i oni koji se bave politikom ovih prostora, domaći i inozemni. Tada bi im bilo puno toga jasnije i doprinijeli bi da konačno zavlada istinski a ne patvoreni mir. Iako joj to nije prvotna namjera, ova knjiga puno govori o povijesti političkih rješenja našega ozemlja. Nisu sva bila sretna i nisu sva bila pravedna. Njihovi tvorci poslije bi neuspjeh prebacivali na vjerske zajednice i na narode zadojene određenim vjerama. Bilo je to nepravedno. Kolarić slijedi tu nit sve do naših dana. Ovim svojim djelom, naime, nije htio govoriti samo o prošlosti. Htio je progovoriti i o sadašnjosti, ma koliko da to nije lako.
Neizbježnim se postavlja pitanje ima li ekumenizam budućnost na našim prostorima? Kolarić odgovara potvrdno. Uvjet je samo da svi ekumenizmu pristupimo otvorena srca. To na žalost ne ide tako lagano. Povijest međusobnih odnosa previše je bremenita da bi se tako lako mogla iščistiti. »Zbog neprestane borbe za životni, nacionalni i vjerski opstanak nije bilo vremena za međusobno vjersko upoznavanje i teološko proučavanje. Ljudi su bili zadovoljni samom činjenicom što su smjeli i mogli međusobno živjeti u miru i slozi. Međutim, prečesto je i to krhko međusobno zajedništvo bilo narušavano međusobnim sukobima, predbacivanjima i sumnjičenjima.« (str. 28.) Ovih nekoliko rečenica ključno je za shvaćanje ekumenizma na ovim prostorima. Ne radi se ovdje o nekoj zavjetrini, radi se o razmeđi civilizacija i vjera. Zbog toga su svi odnosi teži nego na nekom drugom mjestu. Šteta da se Huntington nije ovamo rodio. Mnogo toga bilo bi mu puno jasnije. Svjestan svega Kolarić manje govori o onome što nas razdvaja, što nas vodi srazu, a puno više govori o onome što nas spaja, što nas vodi miru. Nije to puko današnje pomodarstvo kada govor o miru počesto prelazi u dosadu. Kolarić je svjestan svoje odgovornosti. Za razliku od njega nje nisu bili svjesni mnogi iz međunarodne zajednice koji su ovim krajevima dijelili i dijele savjete, da ne govorim o rješenjima.
Po svemu sudeći ovoj je knjizi predodređen dugi vijek. Svoga će pisca zacijelo nadživjeti. Bilo bi dobro da ne bude potrebe dodavati joj opis pogoršanja stanja. Radije se nadajmo i sve činimo što je u našoj moći da joj jednoga dana netko pridoda govor o poboljšanju stanja. Bila bi to, naime, i njezina i naša zasluga.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 27. ožujka 2006., 21.00 – 21.45