Anselm Grün, Korska molitva i kontemplacija, Naro, Ćokovac, 2002.

Čovjek je oduvijek nastojao nekako izmjeriti vrijeme. Trebalo mu je to da bi smanjio svoj strah pred tim gorostasom i povećao svoju djelotvornost. Stavi li ga u okvire moći će nekamo točno doći i odatle otići. Prenio je to i na povijest kao veliko vremensko razdoblje. Pojedine njezine dijelove imenovao je na svoj način. Nama koji smo imali nesreću živjeti u komunizmu zacijelo od svega još barem odzvanja pojam »mračni srednji vijek«. Podrazumijeva se pritom da je vrijeme u kojemu živimo »svjetlo«. No, nakon 2003. kada je napadnut Irak neki rekoše da više nije tako. Završila je suvremena povijest. I mogli bismo ovako unedogled. Dugi su čovjekovi dani na zemlji.

U našoj ljudskoj povijesti bilo je onih koji su se, ipak, usuđivali razmišljati drugačije. Knjiga Korska molitva i kontemplacija svjedoči o njima. Benediktinci. Razvijali su svoje djelovanje i kroz »mračni srednji vijek«. Ustuknuli su samo u ovom »svjetlom« vremenu. Njihov govor o šutnji pokazao se slabijim od suvremenog govora o potrebi izražavanja. Ostali su samo otoci koji su svjedočili o nekom prošlom vremenu. U međuvremenu dogodili su se komunizam, nacizam, fašizam. Bilo je tu još toga, ali je i ovo previše. Čovjek sa svojim gomilanjem riječi stigao je do zida. Kako ga preskočiti?

Benediktinci su ponovno ponudili svoju ruku. Jedno od onoga što su nudili bila je i ponuda šutnje. Temeljili su je na svojim molitvenim iskustvima, kršćanskoj mistici srednjeg vijeka, odnosno učenjima velikih kršćanskih mističara. Tako su u obliku dobra doveli dah prošlosti na ljudska vrata. Počelo se pokazivati da nije tako lako neka vremena nazvati mračnima, a druga svjetlima. Uvijek kada se to čini iz ideoloških pobuda, pogriješi se. Nešto slično se može izjaviti samo ako svijet promatramo pod vidom dobra i vidom zla. No, na žalost stanje počesto nije takvo. Pojedinci pokušavaju sve okrenuti prema nekim svojim željama. Šteta je jedino što i drugačiji znaju pri tome stradati.

Knjigu koja je uzrok ispisivanja bjeline papira pročitao sam sa zanimanjem. Jednostavnim rječnikom i stilom pokušava nam progovoriti o jednom načinu doživljavanja sebe, svijeta oko sebe i Boga. Nikoga ne napada, ne obračunava se s drugačijim mišljenjima, ona ide svojim utabanim stazama. Unosi tišinu u naše srce, smiruje ga, otvara mu nove vidike. Tako je to različito od današnjeg užurbanog vremena, odnosno od tutnja javnih glasila, kulture i sličnoga koji su pod utjecajem posvemašnjeg nepovjerenja u onostranost ljudskoga bića.

Ne bi nas od ove knjige trebalo odbiti to što je poglavito pisana za redovnike i redovnice. Mnogi već u svojim obiteljima ili u skupinama pojedinaca sličnima sebi znaju što je korska molitva i što je kontemplacija. Tiho i polagano moljenje psalama raširilo se svijetom. Vrata je svakako otvarao i II. vatikanski sabor kada je proglasio da smo svi narod Božji. Duh Sveti pobrinuo se da se njegov glas i bez skupih javnih glasila čuje diljem svijeta. Mnogima je već dozlogrdilo biti nečijim robom, pa taman okovi izgledali zlatnima. Polako se to probija i izbija na svjetlo dana. Mi naravno možemo u tome sudjelovati ili ostati po strani. To je naša sloboda, ali su i posljedice naše.

Isključuju li se riječ i šutnja? Podrazumijevalo bi se da jesu. Grün dokazuje da nisu. Treba samo znati što je prava riječ i što je prava šutnja. I jedno i drugo imaju zadaću voditi nas onom najdubljem u nama. Tamo je odgovor na sva naša pitanja i sva naša nastojanja. Na ovaj način korska molitva i kontemplacija pokazuju se suvremenijima i mudrijima od mnogih knjiga suvremenih filozofa i mislitelja. Točnije, brže i bolje od njih ukazuju nam na srž stvari. A to je valjda bit mišljenja, ili možda nije?

Korsku molitvu i kontemplaciju mogli bismo još nazvati unutarnjom i izvanjskom molitvom. Razglaba o tome Grün u ovoj svojoj knjizi. Navodi najprije poimanje jednoga i drugoga u kršćanskoj predaji, a onda kod sv. Benedikta. Crkvena predaja poznaje dva uzorka promatranja međusobnog odnosa unutarnje i izvanjske molitve. Prvi je uzorak povezan s usmenom molitvom. Grün zaključuje da »Sva naša molitva, pa bila ona ne znam kako izvanjska, samo je udaljena jeka one ljubavi koja je već u nama nazočna, kao udaljena huka onog izvora koji već u nama teče i sve više teži da izbije na površinu.« (str. 15.) Drugi uzorak je povezan s monaštvom i ranom kršćanskom molitvenom predajom. Bit je na neprestanoj molitvi, jedinstvu s Bogom u ljubavi. »To ne znači da se neprekidna molitva sastoji u neprestanoj molitvi, nego u neprestanoj čežnji za Bogom.« (str. 18.) Za sv. Benedikta se kaže da je govorio da u molitvi treba najprije vjerovati u Božju nazočnost. Tijekom dana to nekako zaboravimo, ali u molitvi ta svijest postaje posebno snažnom. Daljnji korak molitelja bio bi da se njegov duh slaže s njegovim glasom. To je ujedno ključ za razumijevanje jedinstva korske molitve i kontemplacije. Da bi bila djelotvorna, molitva bi trebala biti kratka i čista. Nema smisla gomilati psalam na psalam, nego nakon svakog psalma trebalo bi nastaviti moliti dalje u tišini. Na taj način riječi će stići do srca, u temelj duše, sjedinit će se s Bogom. A to je svrha svake molitve.

Staro monaštvo izgradilo je svoj put molitve. »Duhovno upijanje liturgijskih tekstova išlo je po ovoj shemi: lectio – meditatio – oratio – contemplatio. U čitanju (lectio) susreli su tekst, pokušali ga razumjeti i puštali su da na njih djeluje, da ih obuzme, da se u njima pojave pitanja. U meditiranju (meditatio) tražili su riječi, sladili se njima, kušali ih, i u tom kušanju i naslađivanju riječi su budile u srcu i čežnju za potpunim kušanjem Boga. I tako su u moljenju (oratio), u malo osobnih riječi izrazili tu čežnju za gledanjem Boga, a i za neposrednim iskustvom Boga. Kontemplacija (contemplatio) je tada bila tiho počivanje u Bogu.« (51. – 52.) Došlo se, dakle, do potpunog sjedinjenja s Bogom. Za onoga koji vjeruje ne postoji ništa veće.

Pisac, zajedno s mislima svojih kolega koje je utkao u ovu knjigu, govori i o ulozi glazbe u nutarnjoj i vanjskoj molitvi. Njezino djelovanje trebalo bi biti pročišćavajuće i razbistravajuće. Ona nije svrhom sama sebi, nego je u ovom slučaju u službi molitve. Zbog toga je jednostavna, nenapadna, smirujuća. Podrugljivci bi rekli, baš kao i današnja glazba. A zašto i ne? Zar i molitvena glazba nije glazba, i to današnja?

Ne vjerujem da su ovu knjigu pročitali i da će je čitati oni koji su stvarali i koji stvaraju današnji europski ustav. Tamo su se itekako trudili pod svaku cijenu izbjeći spomen na kršćanstvo. O benediktincima da i ne govorimo. Što su oni jedan od temelja na kojima je stvorena današnja Europa, nikome ništa. Prema njima, skretanje je to povijesti koje treba što prije zaboraviti. Samo, je li to moguće zaboraviti? Teško! Uvijek će biti ovakvih knjiga koje će probuđivati uspavane savjesti i pomirivati nas s našom prošlošću.

Knjiga »Korska molitva i kontemplacija« nije teško stručno štivo. Nema veze što bi redovnici i redovnice razumjeli i takvo, ono je radije uvod u njega. Otvara nam širom vrata u svijet koji su nam pokušali čvrsto zatvoriti. Ako je i ne pročitamo, potražimo neku knjigu srodnu njoj i pogledajmo o čemu se tu radi. Tijelo je preslabo da bi samo moglo stajati na ovoj zemlji.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 1. rujna 2003., 20.15 – 21.00