Kćeri sv. Pavla, Blagi revolucionar. Sv. Franjo Asiški, Ziral, Mostar – Zagreb, 2003.

O sv. Franji Asiškom napisano je mnogo knjiga. Rijetki su kršćani da barem nešto nisu pročitali od toga bogatstva. Ima i onih izvan kršćanskog kruga koji to čine. Među protestantima čak postoje i njegovi sljedbenici kao redovnička zajednica. I tako sv. Franjo Asiški i dalje neumorno putuje svijetom.

Zajednica sestara Kćeri sv. Pavla iz Bostona zajedničkim je naporom 1978. »napisala« knjigu »Blagi revolucionar. Sv. Franjo Asiški«. Brzo je izbila na popis najprodavanijih knjiga u SAD-u. Zacijelo je tomu više uzroka. Mnogo je ljubitelja sv. Franje i to stvara zajedničku svijest. Knjiga je pisana jednostavnim rječnikom na način donošenja bitnih slika iz Franjina života. Tako se na brzinu može naučiti tko je ustvari bio taj čovjek, koji su najznačajniji događaji iz njegova života. Ovakav način pisanja na tragu je školskog primjera pravljenja knjiga uspješnih u prodaji. Ne smanjuje to, naravno, njezinu vrijednost. Uzet je samo okvir, a ne i duh toga načina pisanja.

Sv. Franjo je zaista bio buntovnik. Išao je protiv ustaljenih pravila ponašanja. Koliko znamo iz njegova životopisa nije do toga toliko došao hladnim razmišljanjem, već srcem. Osjetio je da nešto nije dobro u tadašnjem svijetu i htio je dati svoj prilog popravljanju stanja. No, to ga je moglo skupo stajati. Navješćivao je siromaštvo u vrijeme kada su oni na vlasti prigrabili bogatstvo i nisu dali da itko ima išta protiv toga. Sv. Franjo je, istina, svoje postupanje opravdavao potrebom slijeđenja Evanđelja. Baš to moglo je pripomoći da ga proguta mrak povijesti. Pomoću vjere moćni su nastojali braniti svoje ponašanje. Mnogi su zbog svoje ustrajnosti u navješćivanju siromaštva i drugih svetopisamskih vrlina platili glavom. Remetili su javni red i mir. Franju je izgleda spasio njegov prijatelj biskup. Usmjeravao je njegov žar takvim putovima koji su ostajali svojima, a druge nisu dovodili do bijesa i ludila. Ostavimo po strani njegova oca. On je samo jedan od onih koji nije razumio što se događa, ali koji ništa nije mogao spriječiti. Franjo je preokrenuo slijed povijesti. Čak i Papa sanja da Franjo ide dobrim putom. Imao je snage to prepoznati i Franju primiti kao nadu umornom svijetu.

U zrcaljenju ispravne slike sv. Franje kroz knjigu malo smetaju naznake prevelike osjećajnosti koje tu i tamo progovaraju kroz tekst. Dobro je da ih nema u velikoj mjeri. Dugo se o sv. Franji baš tako pisalo, da bi sada moglo tako jednostavno nestati iz naše podsvijesti. Današnje suvremeno vrijeme opravdano traži srž bez bilo kakvih natruha. Samo će nas ona odvesti do pravih misli i pravoga ponašanja. Ne bi sada trebalo zaključiti da je knjiga bezosjećajna sa svrhom biti što točnija u navođenju činjenica. Ona je itekako puna osjećaja, ali takvih osjećaja koji nas približavaju mislima sv. Franje u nama samima. Prepoznajemo da je moguće biti slobodan na ovome svijetu a da se nikoga ne ugrozi, da je moguće biti bogat a da se nikome ništa ne otme, da je moguće biti prijatelj a da se nikoga ne kupi, da je moguće… Obrat je to naših misli i našega ponašanja. Svijet je moguće okrenuti naglavačke bez da se za to uporabi razorno oružje. Nije uvijek sv. Franjo tako mislio, ali se brzo okanio svojih ratnih želja i pohoda. Shvatio je da se najrazornije oružje nalazi u nama samima, u našoj dobroti, u našoj povezanosti s Bogom. I veličanstveno je to iskoristio.

Kao prevoditelji ovoga djela s engleskoga jezika javljaju se dvojica: Gojko Šušak i Vinko Grubišić. Prvi je postao poznat kao veliki borac za hrvatsku slobodu, a drugi je poznat kao književnik i jezikoslovac. Sredstva za postizanje ciljeva su im različita: pravo oružje i prava olovka. Pravilno uporabljena i jedno i drugo ispunjavaju svoju svrhu. Šuškovo sredstvo kao da odskače od knjige koju je prevodio. Moglo bi se, naravno, o tome naširoko pričati. Bitno je samo imati na umu da Šušak ne vodi osvajačke pohode, već pohode koji oslobađaju njegovu domovinu. A to nije kažnjivo, dapače je dužnost. Na stranu to što današnji moćnici ne misle tako, pa sude one koji su krenuli putom koji je mimo njihovih želja. Potrebno je stoga da oni koje zbog toga sude steknu mudre i dobro prijatelje kao što ih je imao sv. Franjo. Silnika i moćnika će uvijek biti, ali će biti i onih koji će postizavati svoje ciljeve unatoč njihovim željama. Može tome svakako pripomoći i ova knjiga. Prevedena je ne da razori čovjeka, već da mu pruži nadu i ustrajnost.

Govoreći o prijevodu spomenimo da je Gojko Šušak preveo samo pet prvih poglavlja. Barem se tako kaže u predgovoru. Bolje bi bilo da je to istaknuto na drugom mjestu, kako je već uobičajeno u ovakvim prilikama. Isto tako osjeća se da tekst knjige nije dovoljno lektoriran i ispravljan. Dosta je pravopisnih pogrješaka, riječi koje su mogle biti zamijenjene drugima. Na mjestima je i stil mogao biti dotjeraniji. Nije valjda da je sve to obavljao urednik ili onaj tko je knjigu prelamao na računalu!? Nigdje, naime, ne nailazimo na imena lektora i korektora. To su ti nepotrebni nedostaci, koji, ipak, samo naizgled škode knjizi. Kada se ona pročita do kraja, padaju u sjenku.

Bilo bi dobro češće izdavati ovakve knjige. Ne samo o sv. Franji i drugim svecima, već i o drugima koji su učinili nešto veliko što nam može biti uzorom. Uči se od njih ne samo vjeri, već i ljudskosti. Sv. Franjo je bio veliki čovjek. Da to nije bio, teško da bi mogao ispjevati Pjesmu bratu Suncu. Ona danas spada u srž talijanske i svjetske književnosti. Duboko je osjećao da putuje ovom zemljom, da to nije njegova stalna domovina, ali ju je ljubio kao svoj put očiju neprestano upravljenih prema nebesima. Koliko mu sliče današnji ljudi? Javna glasila koja su trenutno većinom u krivim rukama, ne misle baš tako. Jesu ona za ovaj svijet, ali ne na Franjin način. Za njih sve ovdje nastaje i sve ovdje ostaje. Tužna je ta spoznaja. A Franjo se moli svome Bogu da ga učini oruđem mira, da progovori glasom punim praštanja, glasom koji ohrabruje i vodi naprijed. Želi da svi zajedno imamo zajedničku svijest. Nije samo netko odgovoran, a drugi mogu raditi što im se prohtije. Zna to sv. Franjo i polazi najprije od sebe.

Naši hrvatski prostori obilježeni su sv. Franjom. Priređivač mudro polazi od te pretpostavke, pa djelu dodaje i slike sv. Franje nastale u našim krajevima. Time kao da želi poručiti da je on i naš, a ne samo nečiji tamo drugi. Koliko se ova svijest probila u našu podsvijest? Što nazivamo svojim, kakvim se mišljenjima i stremljenjima priklanjamo? Tko pročita ovu knjigu odgovor će pronaći kao dar iz povijesti. Naslućujemo li što bi to moglo biti?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 21. srpnja 2003., 20.15-21.00