Print Friendly, PDF & Email
Emil Čić, Tiranija i oligarhija, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008.


Svakodnevno nas obasiplje niz podataka i naizgled smo vrlo dobro obaviješteni. Nažalost nismo. To obilje počesto služi da zamagli pravu bit. Zbog toga trebamo tražiti takve podatke koji će nam otkriti o čemu se točno radi.

Čić to dugi niz godina uspješno čini. U ovu knjigu sabrao je trideset članaka i tematski ih složio. Izvanjski gledajući sve se ovo od njega ne bi očekivalo. Glazbenik je i trebao bi nas darivati nečim drugim. Međutim, ne želi ostati slijep kraj zdravih očiju. Razmišlja o svijetu oko sebe i hrabro zaključuje. S druge strane ni glazba više nije tako bezopasna. Itekako se njome danas zavodi. Polazeći s tih osnova Čić nam podaruje dobru knjigu.

U 4 poglavlja prošetao je kroz mnoštvo događaja i činjenica. Počesto se začudimo kako to da se o tome ne govori. I onda prionemo još pozornijem čitanju. Uz to ono o čemu se naveliko govori prikazuje s drukčijeg obzorja. I opet se začudimo. Izbjegava smicalice a rabi dokaze, što njegovoj knjizi daje tako potrebnu količinu stručnosti. Ipak, kao da čitamo neki napeti roman. Nikad ne znamo što je sljedeće pisac predvidio.

Kad govori o oligarhiji i povijesti u prvom poglavlju, najviše se dotiče Velike Britanije, masonerije, globalizacije, bijede UN-a, da bi na kraju postavio pitanje tko zapravo vlada svijetom? Ni drugo poglavlje nije ništa manje zanimljivo. Obrađuje ideologije i duh Novog svjetskog poretka. Tu je i danas neizostavni »Da Vincijev kod«. Naravno, i kršćanstvo ima odgovore na sva ova pitanja. A što reći o Hrvatima? Treće poglavlje pokušava raščlaniti tu problematiku pa odgovara kako su počeli njihovi geopolitički problemi. I onda, kako drukčije nego da umjetnik završi umjetnošću. Promatra je u srazu s današnjim ideologijama. Zaključuje da ukus naroda pokušava oblikovati vladajući sloj i njegova kulturna razina. Nu, upravo su oni doveli do rasula zapadne misli i uljudbe. Kamo onda dalje? Na to bi poprilično mogao odgovoriti danski filozof Søren Kierkegaard. Ne smije se preskočiti ni Oca Domovine Antu Starčevića, odnosno pravašku misao.

Budući da je ovo skup članaka, ne bi trebalo očekivati veliku razinu dorađenosti za zajednički okvir. Međutim, temeljna misao pogleda u dubinu neprestano je tu. Zato članke možemo čitati zasebno, a i u odnosu prema cjelini. Pisac kuša sve razotkriti i nagnati nas na razmišljanje.

Puno toga što se danas zbiva potječe iz suvremenog Babilona: Londona. Masonerija i razne zakulisne sile pokušavaju usmjeriti svijet prema nekom svom viđenju poretka koji se ne bi naslanjao na staro nego bi bio nov. Međutim, ta novost povratak je u poganstvo. Engleska vlast duboko je u sve uronjena. Razmislimo o sljedećem odlomku. »Britanski kapitalist Engels Marxov je prvi financijer! Usred Britanskog imperija crvena aždaja puštena je iz boce u Rusiju i u cijeli svijet. Ali time se terorizam Britaniji nije dogodio ni prvi ni zadnji put. Engleski ministar Canning "... je još 1828. u Parlamentu izgovorio vatrene riječi: bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na poklik 'Živjela sloboda' i srušiti sve stare monarhije! (...) Lord Palmerston ostvario je krasan plan ministra Canninga...", da bi – nakon što su Englezi na vlast godine 1933. doveli Hitlera – britanski premijer Churcill naredio financiranje terorističkih pokreta u cijeloj Europi od Francuske, preko Hrvatske do Grčke. Naime, dana 19. srpnja 1940. izdao je pismeno naređenje da se osnuje "Special Operation Executive", odjel za obuku i vođenje terorista, a "obraćajući se gosp. Daltonu, on sažimlje misiju te tajne organizacije u jednu kratku naredbu: Zapalite Europu!..."« (str. 34.) I sad, na koga su se Englezi ugledali? Čić naširoko prikazuje knjigu povjesničara i filozofa Webstera G. Tarpleya u kojoj on iznosi revolucionarno otkriće o odnosima između Venecije i Engleske. Ukratko, Venecija je bila poganska država i nakon propasti njezina se oligarhija seli u Englesku i nastavlja starim uhodanim putem: služenje bogu novca. Nešto mi sada pade na pamet: tko zapravo danas pali vatre po svijetu koje nazivaju terorizam? Nemojmo biti djeca i misliti da nastaju same od sebe.

Čić je jedan od onih koji svoje kršćanstvo nije skrio u tišinu svoje sobe nego je postupio po onoj Isusovoj da treba propovijedati i s krovova. A upravo to nedostaje današnjim kršćanima. Uvjerili su ih da svaki skorojević može pričati što hoće, samo bi oni trebali šutjeti. Krajnje je vrijeme stati tome u kraj i nazočiti pojavljivanju još više ovakvih djela. Nakon toga bit će nam puno lakše izbistriti stvari, a i piscima pisati. Nije lako bez grješke ispraviti ono što je pošlo u krivom smjeru. Čić se usudio poći tim putem, a na nama je odlučiti što ćemo mi učiniti.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 31. siječnja 2011.; hrsvijet.net, 30. siječnja 2011.

Osobno