Print Friendly, PDF & Email

Martina Grahek Ravančić, Bleiburg i križni put 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009.

Drugi svjetski rat službeno davno završi, ali na žalost i dalje još traje. Pobjednici su nametnuli nakaradnu istinu i potrebno ju je oprati od sve prljavštine. Martina Grahek Ravančić hrabro je krenula u tom smjeru. Dohvatila se teme Bleiburga i Križnog puta hrvatskog naroda 1945. Bez želje da služi bilo kome, osim istini, preispituje događaje i traga za pravim odgovorima. Pritom se služi važnijim historiografskim, publicističkim i memoarskim djelima.

Tri su bitne točke spomenute tragedije: Povlačenje oružanih snaga NDH i civila u svibnju 1945.; Pregovori na Bleiburgu i izručenje; Križni put. Zbog čega se svaka od ovih točaka uopće dogodila, teško je u potpunosti odgovoriti. Mogu se samo razmatrati potezi koje su vukli pojedinci i na temelju toga donositi određeni zaključci.

Za početak razumijevanja ovog pitanja bitne su konferencije savezničkih čelnika na kojima su se utvrđivali planovi o završetku rata te nacrti budućih mirovnih procesa. Nama je zacijelo najvažnija ona u Jalti u veljači 1945. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) priznata je ravnopravnim saveznikom na jugoistoku europskog ratišta. A NDH je jedina godinu 1945. dočekala kao njemačka saveznica. Tragedija je mogla početi.

Martina Grahek Ravančić pokušava rekonstruirati točan plan povlačenja oružane sile NDH i civila. Sve čitamo kao napeti roman i pitamo se je li moglo završiti drukčije? Ustvari, sržno je pitanje jesu li Saveznici ikada računali na Hrvate, odnosno jesu li imali ikakve mogućnosti prijeći na njihovu stranu? To je još lakše razumjeti kad tadašnja događanja usporedimo s ovim sadašnjima. Pobijedili smo u ratu, ali nekih središta moći to kao da uopće nije briga.

Povlačenje je išlo uz povremene okršaje s partizanima. Unatoč svemu teklo je prema nekom svom redu. Međutim, na Bleiburgu su se stvari odigrale drukčije. Hrvati nisu uspjeli u pregovorima s Englezima i bezuvjetna predaja je bila neminovnost. Mnogi nisu znali što se događa, osim da treba predati oružje. Ubrzo su ih preuzeli partizani i polako je počelo osvješćivanje što se stvarno zbiva. Druge su Britanci na prijevaru zatvorili u željezničke vagone i otpremili ih prema novoj Jugoslaviji. Odgovorni su znali što će se zbiti, ali nisu za to hajali unatoč tome što je to bilo zabranjeno međunarodnim običajnim pravom. Zanimljivo, Amerikanci su bili protiv svega toga. Nešto slično kao i u ova naša današnja vremena. Jedan manji dio uspio se spasiti pobjegavši s Bleiburga i dospjevši u slobodni svijet ili u logore. Ipak, i tamo je neke stigla osvetnička ruka. Komunisti i Britanci su ih revno tražili i vraćali u Jugoslaviju.

Autorica se pozabavila i pitanjem tko je zapravo izdao naredbu za vraćanje zarobljenika? Iznenadilo je to, naime, i same komuniste. A ni u engleskim redovima nisu svi bili za to. Po svemu sudeći izgleda da su neke zakulisne sile u engleskom sustavu zapovijedanja odlučile da se sve ovo dogodi unatoč svemu.

Prijeporno je pitanje koliko je uopće bilo žrtava i vjerojatno će tako i ostati. Martina Grahek Ravančić misli da bi to moglo biti oko 80.000, ostavljajući vrata za daljnja istraživanja i povećavanje tog broja. Toliko se na temelju dokumenata, kaže ona, za sada može zaključiti. Ne želi ni povećavati ni smanjivati broj, nego pronaći što cjelovitiju istinu bez obzira kakva bila. Uz to drži da logor Jasenovac i slične stvari ne mogu biti opravdanje za učinjene zločine. Rat je završio i trebalo je postupati prema međunarodnim normama.

Ovaj prerađeni i nadopunjeni magistarski rad pruža nadu da će se o ovim pitanjima nastaviti ozbiljno govoriti. Svjesni pojedinci u visokoškolskim ustanovama uspješno razbijaju komunistički nametnuti veo šutnje. Kao što je zločin bio sve nabrojano učiniti, tako je i zločin sve to prikrivati.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 28. veljače 2011.; hrsvijet.net, 28. veljače 2011.

Osobno