Print Friendly, PDF & Email

Slobodan Novak, Pristajanje, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

Slobodan Novak imao je buran životni put. Odlazi u sjemenište, nakon toga u partizane, počinje se baviti književnošću, drže ga naprednim i nagrađuju (ali ne samo zbog toga), razočarava se u postojeći jednoumni sustav, proživljava hrvatsko proljeće, osluškuje ponovno približavanje ratnih bubnjeva. U praskozorje bezumlja odmara se negdje na otoku. Jesen je i vrijeme mu krati pukovnik JNA koji se povlači u mirovinu kušajući odrediti na koju će stranu. Njegova žena Dušanka brzo je spoznala što je njoj činiti. Pisac, u ulozi glavnog junaka, gleda širenje truleži u svome vrtu i njezino širenje na društvo. Sve je naizgled usporeno. A pukovnik dolazi na čašicu pića iz dana u dan i neprestano s drukčijim vijestima.

Na ovome mjestu recimo da je piščev jezik britak. Ne štedi ni sebe ni druge oko sebe. Stari je cinik koji promatra raspad jednog sustava i pita se, pogledajmo posebno rečenice na kraju romana, kako se »snaći na ovoj plutajućoj ukletoj ljusci« (str. 155.)? Tekst je uz to još pun metafora. Pred nama se razotkriva svijet koji je živio u nekom svom miru, a onda odjedanput biva uvučen u uzavrele događaje. Kako se njegovi likovi ponašaju u tom trenutku?

Glavni lik, umirovljenik, ne čini ništa posebno. Uzgaja svoj vrt, čavrlja u društvu, kuša pomoći mjesnom mehaničaru u dobivanju boračke mirovine iz II. svj. rata (iako je tada bio tek prohodalo dijete), želi vidjeti što će biti kada vojska dođe kupiti oružje uskladišteno u vatrogasnom domu i kupljeno novcem pučanstva. Pukovnik otkriva šurovanje nekih domaćih ljudi s vojskom, trudi se potaknuti otpor, ali ne uspijeva. Oni odlaze s oružjem u nepoznato, a pukovnika odnose na šatorskom krilu (barem je to ostalo, tješe se) u bolnicu. Glavni lik se zapućuje na obalu prosjediti malo na klupi. Pristaje brod čiji je vlasnik tuđinac. Njemu je do provoda, razmeće se svojim bogatstvom i »slobodoumnim« mislima. Povratak kući povratak je u pitanje što će dalje biti.

Nema u Novaka zazivanja Boga, izričitog vjerovanja u neku nadu. Ipak, unatoč svem ruganju osjeća se strah pred budućnošću. Istina je da se sve raspada, ali što onda? Za Novaka pitanje ostaje otvorenim.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. lipnja 2007., 21.00 – 21.45

Osobno