Print Friendly, PDF & Email

Gojko Sušac, Knjiga štita, DHK, Zagreb, 2005.

Gojko Sušac priskrbio si je mjesto među cijenjenim hrvatskim književnicima. Spada u sam vrh sadašnjeg hrvatskog hermetizma. Izgradio je samosvojan izraz i nastavlja trajati.

Iako se hermetisti trude otići onkraj zbilje i umovanja, ipak ne mogu uvijek odoljeti događajima koji nas pritišću u sadašnjosti. Tako Suščev središnji ciklus u ovoj zbirci govori o Domovinskom ratu pod naslovom »Hrvatski dnevnik, 1991.«. Mislim da on nije slučajno tu stavljen. Pjesnik je njime htio naglasiti i ključ za odčitavanje drugih ciklusa. Ne trudi se Sušac gajiti pjesništvo samo zbog pjesništva, on njime želi nešto životno poručiti ljudima oko sebe. Istina, time se pomalo udaljava od stavova hermetizma, ali je to udaljavanje mudro i svrsishodno.

Da bismo potkrijepili izneseno, navedimo, ne mora to biti po redu, ostale cikluse u zbirci. Jedan od njih nosi naslov »Saga o lišću koje ne opada ili rječnik moje zemlje«. Zar tu ne osjećamo pjesnikov prkos, postojanost, odlučnost? To je taj njegov nutarnji glas, o kome govori posljednji ciklus. A Bezimeni kamen i Nevidljivi obelisk, dva druga ciklusa, dio su našeg postojanja na ovom svijetu, sadržaj bisaga, »ševin pjev u visu« (str. 11.). Pjesnik je daleko od ništavila, on slavi život, trajanje, borbu, povijest svoju i svoga naroda, tako da bismo ga književnim rječnikom rečeno mogli nazvati i tradicionalistom.

Ova Suščeva zbirka pjesama nedvojbeno je jak doprinos hrvatskom pjesništvu. Zaokružuje njegovo moderno razdoblje i polako klizi prema postmodernosti.

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. srpnja 2007., 21.00 – 21.45

Osobno