SVIKLOST NA BORBU
- Detalji
- Kategorija: Prosudbe (Književnost)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 24 Studeni 2003 21:56
- Hitova: 1738
Joso Živković, Nenaviklost duše, HKD Napredak, Zagreb – Orašje, 2003.
Što čovjeka tjera pisati pjesme? Književni stručnjaci zacijelo bi o tome mogli puno toga više reći nego sami pjesnici. Oni to jednostavno čine i gotovo. Zbog toga ću pogriješiti ako kažem da je u Živkovićevu slučaju samo tuga ono što ga pokreće pisati pjesme sabrane u njegovoj najnovijoj zbirci. Nje zacijelo ima i od nje zacijelo treba početi, ali ima tu još mnogo toga. Premalo je kopati po svojoj tuzi, staviti šešir na glavu i tako se približiti Tinu Ujeviću.
Sam naslov zbirke sretno je odabran. Pjesma istoimena naslova onaj je ključ koji nas uvodi u zagonetku Živkovićeva pjeva. Okusio je život, zapljusnula ga njegova tmina i on se skupio u se poput školjke s biserom kada se dotakne. Da to nije tako, ne bi Živković prepoznao svjetlo, ne bi mu se ono činilo toplo i bistro poput djetinjeg oka. On jednostavno dodiruje temelje svoga postojanja. Ne čini to zbog razbibrige, već zbog dubokog unutarnjeg doživljaja. Želi saznati istinu, opiti se njome i tako graditi život. To ga je traženje izranilo i muči se zacijeliti svoje rane. »A moja duša,/ nenavikla na blagost/ i ljepotu, šuti/ tminom optočena,/ i ne vjeruje.« (Nenaviklost duše). Mi, možda, vjerujemo? Tko zna. Ovisi to o tome koliko smo spremni uhvatiti se u koštac sa životom oko sebe.
